Sveto pismo, Kuran, Talmud i sve druge svete knjige poučavaju nas da su mržnja, oholost i lakomislenost temelj mnogih zala. Kada netko pohotan i zaslijepljen pomisli da je nadmoćan i pozvan na nešto više i uzvišenije pa posegne za tuđom zemljom, to je prvi "basamak" - prva stuba koja vodi prema zlu - ubijanju, pljačkanju, laži i prikrivanju zločina.
Otkad je Boga i čovjeka, promjene granica prate potoci nedužne i nevine krvi. Veliki mostarsko-zagrebački pjesnik i odvjetnik dr. Ilija Jakovljević pjeva ovako:
"Prokleta bila želja za vlašću,
koja nas hrani bolom,
prokleta težnja za tuđim dobrom,
za tuđom gorom i tuđim dolom."
Bleiburg, Jasenovac, Srebrenica, Katinska šuma i brojna druga stratišta i gubilišta pitaju - što se dogodilo s prosvijećenim čovjekom dvadesetog stoljeća, onim koji uspješno zaviruje u strukturu atoma i daleka nebeska prostranstva, što se dogodilo s ljudima u čijim svetim knjigama stoji zapisano:
Ne ubij!
Ne kradi!
Ne laži!
Ivo Andrić (1982. - 1974.), mudri nobelovac, savjetuje da se s malo razuma, malo napora i dosta dobre volje svaki nesporazum može nekako urediti i uskladiti. Pitanje je samo - jesmo li danas, trideset godina po okončanju rata, pripravni za miran, razuman i iskren dijalog.
Kada se baci površan pogled na povijest Prvoga, Drugog i posljednjeg - Domovinskog rata, stječe se dojam da su na Balkanskom poluotoku zalegle opake duševne bolesti i da svako malo održavaju seminare i savjetovanja o podjelama i pripremama novih borbenih okršaja. Tako, nakon savjetovanja, sve pođe naopako, pustolovi i opaki ljudi nadvladaju, razumni se umire, ušute i čekaju da netko drugi spoji i ono što je na svim linijama popustilo.
Slavni francuski književnik Albert Camus (1913. - 1960.) u romanu "Kuga" piše o fenomenu mržnje kao temeljnom ishodištu zla. Virus kuge desetljećima spava pod kamenom, za trulom gredom u oronuloj kući, odjednom se pojavi i sve oko sebe poremeti i pomete.
Nesporazumi među našim narodima zalegli su u glavama nekoliko političkih brabonjaka, kako ih naziva filozof Koča Popović, tu drijemaju, dozrijevaju i u pogodnom trenutku, poput kuge, progovore o promjenama drevnih graničnih linija.
Pero Sudar, biskup u miru (1951.), u knjizi "Hod po ranama" piše:
"Razlike između naroda, kultura i religija valja prihvatiti kao dobro, a ne kao nužno zlo. Treba od srca prihvatiti Bošnjaka kao Bošnjaka, Srbina kao Srbina i taj stav uvažavanja njegovati. Moramo biti jaki i spremni na pokajanje u onome što nismo dobro uradili, počevši od svih naših gluposti. Glupost je, inače, veće zlo od samoga zla."
Unatoč tomu što prvi postulat svetih knjiga kaže - ne ubij, u posljednjih stotinu godina ovaj je nauk grubo pogažen. Iza Staljina (1878. – 1903.) i Hitlera (1889. – 1945.), najvećih kuhara zla, i skupine manjih, s nešto drukčijim začinima – Pola Pota (1925. – 1988.), Idija Amina (1925. – 2003.), Kima Il-sunga (1912. – 1944.), Ratka Mladića (1942.), danas Vladimira Putina (1952.) - stradali su milijuni zavedenih, unesrećenih i nedužnih ljudi.
Na koncu svega - hoće li nad našom zemljom, konačno, zasjati svjetlost koja će svojom snagom donijeti prostranu vedrinu i nadu u miran te bolji život ili će se još jednom sve urušiti i završiti u provaliji nataloženih nesporazuma? Hoćemo li, poput starog, iz zemlje izvaljena stabla, nemoćno tumarati dok nas vododerina ne odvede na ničije i u svačije? Pitanje je aktualno, a odgovor težak - jer s više strana može se čuti da živimo u vremenu zaleđenog mira i na prostoru nedovršenih ratova.
Što to znači?
Samo maloumni narodi mogu dopustiti da po istom modelu budu uvedeni u nove sukobe. Moraju znati da su veliki, moćni i svemoćni za jednu naftnu bušotinu, za jedan kop uranija i litija, za jednu bazu dalekometnih raketa, za slobodan izlaz na otvoreno more, spremni učiniti sve. Zato valja znati da izvan razumnog dijaloga nema boljega puta, zapravo - da je na drugoj strani strmina i klizava stranputica koja vodi u rovove, nova stratišta i na međunarodni kazneni sud.
Drugi nauk svetih knjiga (ne ukradi!) pojavljuje se kao nova olimpijska disciplina u kojoj se najbolje rangirani igrači, do posljednjeg daha i rješenja o lišenju slobode, natječu u nerazumnom pohodu i prisvajanju svega što im nadohvat ruke dođe.
U knjizi "Od idola do ratnog zločinca i natrag" (str. 239. – 240.) Fikret Abdić (1939.), član prvoga Predsjedništva Bosne i Hercegovine, citira pismo generala Sefera Halilovića i iznosi nevjerojatnu priču o krađi novca koji je prikupljen temeljem međunarodne pomoći pa piše:
"Alija Izetbegović (1925. – 2003.) je odavno mrtav, ali za života nije položio račun gdje je i kod koga donirani novac za obranu zemlje. Postoje ozbiljne sumnje da se na računima odabranih ljudi nalazi šest milijardi dolara u čekovima i tri milijarde dolara u gotovini, što po današnjem tečaju iznosi 20 milijardi maraka. Dakle, dvadeset milijardi maraka nisu vidjeli branitelji ni naši građani!"
Od najstarijih vremena svaka državna zajednica, na svoj način i u okolnostima u kojima se nalazi, želi zaustaviti mito i korupciju, opasno, razarajuće, kancerogeno tkivo.
U prastarim Istarskim statutima bila je stroga, čudna i teško prihvatljiva odredba po kojoj će se notaru koji napravi lažni dokument odsjeći desna ili lijeva ruka, ovisno o tomu kojom je rukom ispravu napisao.
U drugoj dalekoj zemlji bila je uglavljena odredba da će sucu kojemu se dokaže ozbiljan kriminal biti koža oguljena i od nje pokrivena fotelja u koju treba zasjesti novi sudac. Da novi sudac, u svakom času, zna što ga čeka ako pogriješi kao što je pogriješio njegov prethodnik.
Na vratima kneza Dubrovačke Republike pisalo je:
"Obliti privatorum publica curate!" ("Zaboravite na privatno, brinite o javnom!").
Mandat kneza trajao je samo trideset dana. Za to vrijeme malo tko mogao mu je pristupiti. Ovodobnim kneževima svatko može pristupiti. Poneki se ponašaju protivno načelima Dubrovačke Republike i žive po svom načelu: zaboravi na javno, brini za privatno.
Mandat je i tako kratak.
Kad ćeš, ako nećeš sada!?
Treći nauk svetih knjiga (ne laži!) uveden je u funkciju prikrivanja svega i svačega. Pa i najtežih kaznenih djela. Oko ubojstva Joze Leutara, doministra unutarnjih poslova, generala Vlade Šantića, gospodarstvenika Joze Kafadara i skupine uglednih bugojanskih Hrvata pred sarajevskim i bihaćkim Županijskim sudom, pred Vrhovnim i Sudom Bosne i Hercegovine prodefilirala je armija svjedoka čija je temeljna zadaća bila prikriti počinjena kaznena djela.
Počinitelje i kreatore prikrivanja velikih zločina jednog dana uhitit će njihova savjest. Od tog ropstva koje nije malo i nije lako nitko se neće osloboditi. Da bi olakšao grešnu dušu, hrvatski branitelj uputio je Haaškom sudu ispriku za zločine koje je počinio u središnjoj Bosni. U tom pismu pokajao se i za nedjela koja nisu bila otkrivena i za koja nije bio procesuiran.
Bilo je to prije nekoliko dana.
Nema idealna i bezgrešna ljudskog stvorenja.
Nikada ga nije ni bilo. U svakom ljudskom biću ima svjetla i mraka, mržnje i ljubavi, radosti i očajanja, pravoga puta i povremene klizavice. Kada je to tako, a tako jest, ima li među nama ljudi koji mogu iskreno razgovarati o fenomenu osobne i kolektivne mržnje, o fenomenu koji se osjeća u svakom kutku razorene zemlje i ponižene državne zajednice? Ima li ljudi koji žele razgovarati o mržnji u svom dvorištu, u svojoj ulici, kvartu, gradu i državi? Ima li ljudi koji otvoreno žele govoriti o posljedicama osobne i kolektivne mržnje?
Nužno je razgovarati!
Je li u ovo turbulentno vrijeme pojam iskrenog prijateljstva, sućuti i oprosta izgubio svoju dubinu i svoj smisao? Zato, poput tibetanskog duhovnika, Ivo Andrić piše:
"Gospode moj, nauči me da je tolerancija najviši stupanj moje moći, a poriv za mržnjom i osvetom prvi znak moje ljudske slabosti. Bosansku mržnju treba liječiti kao opaku, ukorijenjenu bolest. Treba je sustavno liječiti da ne bi postala kancerogena.
Neizlječiva."
Povijest i svagdanji život uče nas da je mržnja među najbližim najdosljednija. Zar se koncem prošloga stoljeća pohlepa s Istoka nije prelila na ove strane i napravila kaljužu iz koje zadah zaudara na sve strane? Jer pohlepa s okusom mržnje gospodarica je nesavršene ljudske duše, svoje nositelje uvijek tjera na novi sukob i obračun. U mutnim vremenima mrzitelj će se lako prikloniti stanju euforije i s osjećajem zaleđa počiniti djela koja su misaonom ljudskom biću neshvatljiva.
Malo je ljudi koji mogu sagledati posljedice puta na koji smo duboko zagazili. S nebeskih visina fra Grgo Martić (1822. – 1905.), iz dana u dan, promatrao je što se na Zemlji događa.
Vidi da nije dobro!
Povukao se u osamu i na svom klečalu molio dan i noć. Ispod oštrog i umnog pogleda, gustih, oborenih i sijedih brkova, vidi mudri franjevac da od sklepane daytonske tvorevine nema dobra. Od omalena koruškog Austrijanca, do aktualnog i ispraznog Nijemca, od prvog do posljednjeg visokog predstavnika - nema koristi.
"Moram razgovarati sa Svevišnjim!
Moram vidjeti što on misli.
Zadnje je vrijeme!"
Svetom Petru, vrhovnom nebeskom sucu, fra Grgo se požalio:
"Dragi i mnogopoštovani sv. Petre, došao sam.
Muka me natjerala.
Došao sam ti ispričati jade moje zemlje što se Bosna zove i onog južnog dijela što se nekada zvao Hum, a danas Hercegovina. Ne znam koji mi je dio draži, onaj oko Širokog Brijega i Trebinja ili onaj drugi s Kreševom, Travnikom, Gučom Gorom, Fojnicom i Kraljevom Sutjeskom.
Nigdje države i nigdje reda.
Naš narod zna reći – niđe veze – dobri moj, sv. Petre.
A godine prolaze.
Iz zemlje sve pobježe.
Pobježe staro i mlado, muško i žensko, učeno i neuko.
Neki dan, sv. Petre, zamisli, usred Bosne, u gradu što se Kakanj zove, u jednoj policijskoj postaji, uhitiše osam, a odmah zatim u susjednom Kiseljaku još osam policajaca. Kada se u jednoj zemlji masovno uhićuju čuvari reda i mira, onda znaš koji je sat.
Čovjek ne zna ni gdje je ni na čemu je.
Samo Svevišnji zna kada će ovi vjetrovi utihnuti i hoće li na našim prostorima zavladati razumna politička bonaca.
Vrijeme je, sv. Petre, za ozbiljnu nebesku intervenciju.
Nema drugom salameta, kako se kod nas kaže.
Od ovih međunarodnih redara nema ništa.
Luk i voda!
Ovako više ne može.
Trideset godina ljudi žive u raskoraku.
Korak naprijed, dva koraka natrag.
Na vama je red, sv. Petre!"
"U jednom času", priča fra Grgo, "sv. Petar se sage pa mi na uho, da nitko ne čuje, reče:
- Čuo sam, fra Grgo, da lijepo guslaš.
Čuo sam da si s guslama hodao i tamo i amo.
Čuo sam da si o nevoljama svog naroda sedam dana pripovijedao i biskupu Josipu Strossmayeru.
Čuo sam da si mu guslao i pjevao neke pjesme junačke.
O nevoljama tvoje zemlje on mi ništa ne reče!
- Biskup, k'o biskup, dobri moj, sv. Petre!
- Bi li ti sada nešto otpjevao?
- Ne mogu sam.
Gdje je moj guslar Perkan?
Nisam to ni izgovorio - evo Perkana na rajskim vratima.
Uzmemo gusle, razvučemo pa iz sveg glasa zapjevamo:
"Nema raja bez rodnoga kraja,
ni miline bez Hercegovine,
ni ljepote do bajne Sutjeske…"
Nasta rajsko veselje.
Puno je našeg svijeta gore.
U jednom kutku rajskih dvora Bosanci igraju veselu zavrzlamu.
U drugom - Hercegovci rasplesali linđu i tarabana.
Ovom veselju nitko ne može odoljeti.
Ja pomislih: sada je sv. Petar naš!
- Znam, fra Grgo, da je moćni sultan držao do onog što ćeš ti reći - pođe sv. Petar govoriti:
- Pođi dolje, među svoj narod.
Prošeći se Bosnom, još više Hercegovinom.
Prenoći u Sarajevu, Banjoj Luci, Širokom Brijegu i Trebinju.
Ako treba, ostani još jedan dan.
Ostani cijeli tjedan.
Razgovaraj s viđenijim i razumnijim ljudima. Gdje god dođeš, reci da sam te ja poslao i da si moj visoki predstavnik.
Ako bude potrebno, odbrusi i tim zemaljskim visokim predstavnicima.
Reci im da se s tenkovima ne može upadati u tuđu, privatnu banku.
Reci im da moraju vratiti novac koji su iz banke odnijeli.
Reci im da se ne smije uništiti tuđa, privatna televizija.
Reci im i to da moraju pronaći ubojice generala Vlade Šantića, doministra Joze Leutara i gospodarstvenika Joze Kafadara.
Reci im da je vrijeme da svoje čedo, a tvoju zemlju, uvedu u Europsku uniju, da se tamo smiri, da više ne luta.
Da se ne spotiče na svakom koraku.
Vrijeme je da politička razigravanja prestanu.
Sve im u lice i u brk reci i skreši.
Neka znaju što ih na ovom svijetu i na ovom sudu može snaći.
Ono što ja znam - oganj ih pakleni čeka.
Objasni im da ovdje, na nebeskim livadama, nitko ne pita koje si vjere i nacije.
Nitko ne pita u kojem si paktu i vojnom savezu, nego kakav si čovjek po duši, jesi li na Zemlji griješio i jesi li grijehe okajao.
Svijetu preporuči da se pridržava nebeskih pravila i po njima živi.
To sv. Petar reče i neprimjetno ode za svojim poslom.
Vidim da on ima stotinu problema.
Ukrajinu, veliku europsku zemlju, napale su ptice grabljivice.
Što ako kljunom povuku obarač nuklearnog arsenala?
Sve će se pretvoriti u prah i pepeo.
U sebi mislim - lako je, sv. Petre, tebi reći!
Tko će mene u Bosni razumjeti?
Tko će mene u Hercegovini prihvatiti?"
