Jesmo li stvorili dvoglavo čudovište? Još od Sofije 2018. godine, preko virtualnog Zagreba pandemijske 2020., do Brda kod Kranja danas, neformalni summiti koje države predsjedateljice Vijećem Europske unije imaju pravo organizirati na svom teritoriju bivaju posvećeni temi proširenja, ali tako da se riječ proširenje zapravo ne spominje. U deklaraciji iz Sofije te riječi nije bilo. U deklaraciji iz Zagreba, sa summita koji je održan virtualno jer je Hrvatska imala tu nesreću da se njezino predsjedanje poklapa s izbijanjem globalne pandemije, te riječi također nije bilo.
U nacrtu deklaracije današnjeg summita lidera Europske unije i zapadnog Balkana (27 + 6) u prvoj točki spominje se ta gotovo pa zabranjena riječ: “Europska unija ponovo potvrđuje svoju posvećenost procesu proširenja…”, piše u nacrtu deklaracije, koji je usuglašen u ponedjeljak na sastanku Odbora stalnih predstavnika, famoznog Corepera, u Bruxellesu.
Za slovensku ideju da se spomene 2030. godine, kao rok u kojem bi Europska unija dovršila proširenje na svih šest država zapadnog Balkana, nije bilo ni približne potpore svih 27 država članica, pa to jednostavno nije ni ušlo u tekst. Jedva da je i spominjanje riječi proširenje ušlo u usuglašeni nacrt, jer neke se države članice, koje su skeptične prema ideji daljnjeg širenja Unije na Balkan, izričito protive pretvaranju ovakvih neformalnih summita u summite o proširenju. Francuska, Nizozemska i Danska su – kako neslužbeno razaznajemo iz rasprava koje se uvijek odvijaju iza zatvorenih vrata – među zemljama koje naprosto ne vjeruju da, pojednostavljeno rečeno, svojim građanima mogu prodati priču da, eto, London više nije u Europskoj uniji, ali da ne brinu jer će Beograd i Tirana nadomjestiti taj strateški gubitak.
Brexit, naravno, nije jedini, ali jest jedan od temeljnih razloga zbog kojega Europska unija jednostavno ne može, onako lako kao prije, voditi politiku proširenja. Nema tu snagu, taj kapacitet, jer nema ravnotežu. Upravo joj je, naime, odrezan važan dio tijela i još se uči ponovo trčati na dulje i dublje staze, kao što je staza proširenja na jedno zapravo nestabilno područje.
Postoji, s druge strane, i niz geopolitičkih razloga zbog kojih bi Europska unija trebala biti angažiranija oko otvaranja europske perspektive zapadnog Balkana. Te razloge redovito slušamo u izjavama političara: ne smije se dopustiti Kini ili Rusiji da svojim utjecajem “osvoji” taj dio Europe i uđe u dvorište Europske unije.
No, rijetko kad u izjavama čujemo tako jasno izrečenu drugu stranu medalje, koja Uniju koči, i to s razlogom koči, u razmišljanju o daljnjem proširenju. Jedini od koga smo to jasno čuli bio je francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je svojedobno rekao da se Europska unija ne može dalje širiti dok ne riješi neke unutarnje dileme. To se sada ponovo spominje i u službenim izjavama sa summita, pa i ovog današnjeg na Brdu kod Kranja: važno je da “Europska unija može održati i produbiti svoj vlastiti razvoj, kako bi osigurala svoj kapacitet da integrira nove članove”. Sa svim tim silnicama, koje su realne i ne mogu se odagnati pukim maštanjem kao što je slovenski prijedlog “cijeli Balkan u Europska unija do 2030.”, što zapravo Europska unija želi postići danas na Brdu kod Kranja?
Želi nastaviti poticati države zapadnog Balkana da se reformiraju i razvijaju u skladu s europskim vrijednostima demokracije, slobode, vladavine prava, umjesto da otkližu u diktature, nacionalizme i sukobe. Želi da se te države međusobno bolje povežu u slobodnije regionalno tržište, opet po uzoru na integracije unutar Europske unije.
Ali da tu pokaznu vježbu odrade izvan Europska unija, odnosno da se uspjeh te vježbe ne veže automatski uz primanje u članstvo, nego se tretira pod motom “vi to napravite, pa ćemo vidjeti”. Grubo zvuči, pa zato to nitko tako ni ne govori, ali u biti je to tako. Imaju li onda ovakvi summiti, poput današnjeg, ikakvog smisla?
Imaju, ako se prihvati realnost da još neko vrijeme neće sazreti trenutak za daljnje proširenje, samo utoliko jer ipak fokusiraju napore Unije prema Balkanu. Napore u obliku novca za investiranje, ili u obliku inicijativa poput ukidanja roaminga – najprije među šest balkanskih država, a onda i između njih šest i 27 članica Europske unije. Danas neće biti mape puta, s vremenskim rokovima, za proširenje Europske unije na Balkan. Ali bi se, primjerice, mogla pojaviti mapa puta s rokovima za ukidanje roaminga za pozive između Hrvatske (Europska unija) i BiH, Srbije i drugih. Što je korisno za građane.
