Prije nekoliko dana u dnevnom tisku sam pročitao da će drugostupanjska presuda u kaznenom predmetu koji se pred Haaškim sudom vodi protiv Jadranka Prlića i ostalih biti donesena sredinom 2017. godine. Ako ne bude novih iznenađenja i sudačkih produžetaka, za pravorijek treba čekati još dvije duge godine. To me potaknulo na pisanje kolumne.
U članku II Ustava Bosne i Hercegovine, u odjelu koji govori o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, određeno je da prava i slobode predviđeni u Europskoj konvenciji, njenim protokolima i sporazumima, imaju prioritet nad ostalim zakonima. U našem pravosudnom sustavu ova odredba ima snagu nadustavne norme. Temeljna ljudska prava i slobode dodatno su osigurana međunarodnim konvencijama. Ima ih 17. U katalogu ljudskih prava poseban tretman pridaje se pravu na pravičan, brz i učinkovit pristup pravdi.
Zakon o kaznenom postupku BiH propisuje (čl.3) da se svatko smatra nevinim dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud će uvijek riješiti na način koji je povoljniji za optuženu osobu. Tako piše u Ustavu, Konvenciji o zaštiti temeljnih ljudskih prava i našem kazneno-procesnom zakonodavstvu.
U praksi našeg pravosudnog sustava presumpcija nevinosti i drevno načelo in dubio pro reo ne poštuju se. U trenutku kada se protiv određene osobe podnese kaznena prijava, u pravilu, na sva zvona oglasit će se osuđujući akordi, otvorit će se blende fotografskih aparata i televizijskih kamera. Umjesto poštovanja presumpcije nevinosti, osumnjičena osoba bit će prikovana na stup srama i unaprijed proglašena krivom. Činjenice nad koje se nadvila sumnja, u praksi, najčešće, tumače se in peius, na teret osumnjičene ili optužene osobe.
Protiv osumnjičene ili optužene osobe (čl.131), pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u zakonu i ako se isti cilj ne može ostvariti drugim sredstvima. E, ako je pritvor određen, on mora biti sveden na najkraće nužno vrijeme, uz obvezu svih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s osobitom hitnošću. U kazneno-procesnom zakonodavstvu naše i svake druge demokratske zemlje, gubitak slobode predmet je posebnog tretmana kazneno-procesnog zakonodavstva. Tako bi moralo biti i u specijalnom Haaškom sudu koji su utemeljili Ujedinjeni narodi.
Trajanje pritvora u fazi istrage, ovisno o težini zaprijećene kaznene sankcije, ne može biti duži od dvanaest mjeseci. Ako do isteka tog roka optužnica ne bude potvrđena, osumnjičena osoba mora se pustiti na slobodu. Ako nakon podizanja optužnice, u slučaju da je za počinitelja kaznenog djela zapriječena kazna dugotrajnog zatvora (45 godina), pritvor može trajati do tri godine. Ako do toga roka ne bude izrečena prvostupanjska presuda, optužena osoba bit će puštena na slobodu.
Nakon izricanja prvostupanjske presude (čl.138), kada se radi o najtežim kaznenim djelima i naročito složenim predmetima, pritvor ne može trajati duže od petnaest mjeseci. Ako u tome razdoblju ne bude donesena drugostupanjska presuda pritvor će se ukinuti i optužena osoba pustiti na slobodu. Od početka do okončanja kaznenog postupka sa slobodom optužene i osuđene osobe Sud može disponirati samo na način i u okviru rokova koji su zakonom strogo propisani.
Prema odredbama našeg kazneno-procesnog zakonodavstva (čl.286), presuda se izriče odmah po okončanju glavne rasprave. Ako to nije moguće, presuda se mora objaviti u roku od tri dana. Pismeni otpravak (čl. 289) mora se uraditi i strankama dostaviti u roku od 15 dana. U osobito složenim predmetima, presuda se mora dostaviti u roku od 30 dana. U tim rokovima i nikako drukčije.
Osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo, ili je bez zakonskog osnova bila lišena slobode (čl.11), ima pravo na rehabilitaciju i naknadu štete iz proračunskih sredstava, kao i druga prava utvrđena zakonom.
Dužina trajanja pritvora u Haaškom sudu nema limita. Pritvor može trajati dok se haaški mudraci ne dogovore kako predmet riješiti i kako presuditi. Pismeni otpravak presude dostavit će se po načelu kada stignemo. Ako Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Valentin Ćorić, Milivoj Petković, Berko Pušić, Vojislav Šešelj ili netko drugi, iste pravne sudbine, nakon pritvora koji traje jedno desetljeće i koju godinu više, budu oslobođeni kaznene odgovornosti ni po jednoj osnovi ne mogu tražiti naknadu štete.
Bog nas čuvao ovakve pravde!
O tempora o mores!
Kada je početkom studenog prošle godine na privremenu slobodu pušten dr. Vojislav Šešelj, kod pravnih stručnjaka kaznenog, kazneno-procesnog prava i običnih građana to je izazvalo pravu nedoumicu, a kod žrtava njegovog govora mržnje ogorčenje i bijes. Jedni su govorili da je na slobodu pušten zbog teške bolesti, što bi značilo da je na vrata njegove scheveningenske ćelije pokucala kancerogena smrt. Drugi su govorili da se Haaški sud zapleo u mreži loše optužnice i procesa koji traje dvanaest godina. I da ga se riješio na način kako se nekada u Prokletoj avliji, Karađoz rješavao zatvorenika:
Što ti misliš dokle ćeš smrdjeti ovdje!? Kao da nema dosta smrada i bez tebe! Odmah se gubi odavde, da te moje oči nikada više ne vide. Odlazi!
Zanimljivo je napomenuti da je Nurnberški proces nacističkim zločincima II. svjetskog rata trajao jedanaest mjeseci. Međunarodni sud za ratne zločine utemeljen je 18. listopada 1945., a pravomoćna presuda provedena je 6. studenoga 1946. godine.
Treći, s puno razloga, govore da je izlazak na privremenu slobodu trijumf Šešeljeve obrane i da njegove riječi - Pobijedio sam haašku neman i ostavio je da krvari - imaju uporišta. Izvrsni poznavatelji prilika koje vladaju u Haaškom sudu govore da je presuda napisana, a nije objavljena. Suci ne znaju kako presudu obrazložiti. Ne znaju kako dvanaestogodišnji pritvor opravdati. Je li Šešelj teško bolestan? Je li zbog toga pritvor ukinut? Je li kući pušten da se kancerogena bolest rasplamsa i sve pokrije plava trava zaborava?
Ili je ovo velika dimna zavjesa!? Ima i onih koji su skloni reci da je pušten kako bi se mogao pripremiti za predstojeće izbore, na njima pobijediti i još jednom zapaliti balkansko bure baruta. Pitanje do pitanja. Odgovora nema!
Kancerogena bolest nije se rasplamsala. Rasplamsao se govor mržnje. Teži i ubitačniji od onoga zbog čega je završio u haaškoj hapsani. Zbog nepoštovanja odluka suda i ratnohuškačkog ponašanja, haaški tužitelj (26.svibnja) zatražio je da se odmah vrati u scheveningensku pritvorsku jedinicu. Unatoč svemu, Vojislav Šešelj govori na način kako ne govori nitko drugi. Prijeti novim ratovima i oslobađanju prostora njegovih bolesnih iluzija. Uporno ponižava narode na zapadu i jugu. Na očigled bjelosvjetske javnost, uz poseban ritual i povike, pred televizijskim kamerama pali hrvatsko nacionalno znamenje. Govor i ponašanje Šešelja posipanje je krupne soli po otvorenim i nezacijeljenim ranama minulog rata. Vrhunac govora mržnje dogodio se u iznimno gledanoj emisiji 'Ćirilica', u kojoj je na najprimitivniji, najprostiji i najbrutalniji način govorio o Kolindi Grabar-Kitarević, predsjednici Republike Hrvatske.
U knjizi "Rimokatolički zločinački projekt vještačke hrvatske nacije", na 1032 stranice, o Sv. Ocu Ivanu Pavlu II. piše kao sotoni i mafijašu, o Sv. Ocu Benediktu XVI. kao čedu nacističke kolijevke. Piše, govori i tuguje o hrvatskoj opstojnosti na tuđim zemljama i čerupanju srpske Bosne.
Što govori o susjedima na Kosovu, nije pristojno pisati. Užas!
Prošla su tri mjeseca od imperativnog zahtjeva tužitelja Bramertza, a Vojislav Šešelj slobodno hoda, raspiruje mržnju, poziva na nova ratna okupljanja. A, opet, po kojoj zakonskoj osnovi se može u pritvor vratiti?
Oboljelo je i domaće pravosuđe. U Kaznenom zakonu Republike Srbije (čl.174), zapriječena je ozbiljna vremenska kazna zatvora za svaku osobu koja uvrijedi nacionalno dostojanstvo drugoga naroda, koja izloži poruzi njegova nacionalna obilježja: grb, himnu i zastavu. U zakonu o tužiteljstvu Republike Srbije propisano je da je to samostalan organ koji goni počinitelje kaznenih djela. Čim sazna za postojanje osnovane sumnje da je neka osoba počinila kazneno djelo, nadležni tužitelj dužan je inicirati provedbu istražnih radnji. U konkretnom slučaju, dokazi su na tanjuru, a Tužiteljstvo šuti, ne reagira.
Iskustva nam govore da se nije igrati s nacionalnim znamenjima bilo kojega naroda. Pa i onog koji je svoga totema, svoga Boga, isklesao u drvetu ili ga vidi u liku neke životinje. To je njegovo, to je za njega svetinja.
Svaka iole pristojna osoba dužna je to poštovati. U suprotnom, desne ili ultradesne strane mogu kazati:
Kada on pali našu, idemo i mi zapaliti njegovu zastavu, njegovu svetinju i znamenje. Kada on vrijeđa našu predsjednicu, idemo se i mi obrušiti na njegovog predsjednika.
Eto, zar povijest ne svjedoči da je i ovo dovoljno za neke ozbiljnije, a malo zatim i za najozbiljnije sukobe. Na koncu, čovjek se mora upitati - jesmo li zreo narod i jesu li ljudi koji nas predstavljaju odgovorne osobe?
Kada su ministra vanjskih poslova Republike Srbije upitali zašto ne procesuira i uhiti Vojislava Šešelja, odgovorio je:
Zašto da uhitimo Šešelja kada je Thompson na slobodi?
Bog nas sačuvao i vremena koje je pred svima nama.
Govor i ponašanje Vojislava Šešelja posipanje su krupne soli po otvorenim i nezacijeljenim ranama minulog rata
Bog nas sačuvao vremena koje je pred svima nama
Oboljelo je i domaće pravosuđe
