Na iznenađenje cjelokupne svjetske javnosti, u listopadu 1956. godine, mađarski narod ustao je protiv režima tadašnje Narodne Republike Mađarske i njenih sovjetskih pokrovitelja. Pred zgradom državnog Parlamenta, prosvjedovali su visokoškolci. Domoljubno osviješteni studenti i mladi intelektualci, zahtijevali su reformu političkih i gospodarskih prilika, tražili veći stupanj ljudskih prava i temeljnih sloboda. Veliki prostrani trg ispred državnog parlamenta bio je prekriven transparentima i porukama: "Rusi, odlazite van!".
Vlasti su demonstracije pokušale ugušiti silom. Na stranu prosvjednika stalo je stanovništvo, poneko javno glasilo i postrojba mađarske vojske. Kontrarevolucija na čelu s Imre Nađom dovela je do kolapsa komunističke vlade. Njene nadležnosti preuzela je privremena vlada koja je proglasila neutralnost zemlje i izlazak iz Varšavskog pakta. Zemlja je, preko noći, zapala u kaos. Nebo se spustilo na drevno mađarsko tlo. Željezna zavjesa zanjihala se kao pruće na brzoj, orkanskoj dunavskoj košavi. Bio je to prvi otpor sovjetskoj hegemoniji nad zemljama komunističkog svijeta. Kremlj je odlučno intervenirao!
Koncem listopada 1956. godine u Mađarsku su upale sovjetske trupe s tisuću tenkova. Slomile su otpor pobunjenika i na čelo zemlje doveli Janoša Kadara. U nemilim obračunima poginulo je nekoliko tisuća mađarskih državljana, desetak tisuća je uhićeno, a, govori se, dvije stotine tisuća protjerano. Mađarska revolucija bila je ozbiljan pokušaj promjene stanja u hladnoratovskoj Europi. Imre Nađ se kao azilant skrasio u jugoslavenskom veleposlanstvu u Budimpešti. Vjerovao je da će tu biti zaštićen.
Nikita Hruščov, predsjednik SSSR-a, tajno, noću, sletio je u zračnu luku u Puli. Na tajnom brijunskom sastanku, Josip Broz, u strahu da se mađarska revolucija po istom scenariju, ne prenese na Jugoslaviju, složio se sa sovjetskom intervencijom i predajom Imre Nađa. Pobornik studentske pobune i predsjednik privremene Vlade, s trojicom odanih generala, odveden je na nepoznato mjesto. Procesuirani su za najteža kaznena djela i osuđeni na smrt. Pogubljeni su 15. lipnja 1958. godine. Imre Nađ pokopan je u kutku groblja, u predgrađu Budimpešte.
Stjecajem posebnih okolnosti, kofer Imre Nađa ostao je kod Osmana Đikića, jugoslavenskog veleposlanika u Budimpešti. Nakon pola stoljeća i koju godinu više, kofer je predan mađarskim vlastima i nalazi se u muzeju koji nosi ime Imre Nađ. S današnje vremenske distance, Mađarska revolucija bila je prvi čavao u lijesu do tada homogenog komunističkog sustava. U spomen na povijesnu ulogu pobune, 23. listopad slavi se kao državni praznik Republike Mađarske.
Ponovno, na zaprepaštenje svjetske javnosti, posebno zemalja članica Europske unije, Viktor Orban, aktualni predsjednik Republike Mađarske, na granice svoje zemlje postavio je žičane ograde. Kada je uočio da se, i kroz bodljikavu žicu može proći, da se ne može zaštititi o nekontroliranog priljeva izbjeglica, počeo je podizati zidove, postrojavati vojsku i graničnu policiju.
Je li postupak Viktora Orbana i žičana ograda na granici Mađarske i Republike Hrvatske, prvi čavao u ideji nove ujedinjene Europe?
Je li on, po svojoj snazi, isti čavao koji je Imre Nađ zakucao predvodeći studentsku pobunu i istupio iz Varšavskog pakta?
Dolazeća zima odgovorit će i na ovo pitanje. Uvjeren sam!
Kada je prije dvadeset i pet godina srušen Berlinski zid i komunistički sustav, mnogi su to protumačili pobjedom prekooceanskog Zapada oličenog u Sjedinjenim Američkim Državama. Mnogi su povjerovali da je brigama došao kraj.
Ako je Zapad pobijedio u hladnome ratu, on se danas nalazi pred još većom zadaćom. Zadaćom - kako zaustaviti rat u zemljama Srednjeg i Bliskog istoka?
Kako zaustaviti milijune ljudi koji bježe pred mudžahedinima, isilovcima i inim bezumnicima?
Kako prizemljiti bespilotne letjelice i bombardere koji polijeću i nemilice tuku, ruše, razaraju?
Čas s istoka, čas sa zapada, na isti način siju smrt i nesreću.
Rusija - koliko europska toliko i azijska zemlja - vojnim angažmanom u Siriji želi zaštiti svoje strateške interese u tome dijelu svijeta. Sjedinjene Američke Države čija je politika presudno kumovala svemu što se događa u Afganistanu, Libiji i Iraku, sada u bogatoj i civiliziranoj Siriji, s daleke, prekooceanske distance, promatraju kolone izbjeglica - mladih, starih i bolesnih, koji, danju i noću, po kiši i vjetru, goli i bosi, tumaraju blatom i stranputicama tuđih zemalja tražeći mir. Vjerojatno ćemo jednog dana saznati kako je i kojim mehanizmom pokrenut ovako obiman izbjeglički val.
Kako god, saznali ili ne, Europa je prepuštena sama sebi.
Njemačka, obećana zemlja, predvodnica ideje ujedinjene Europe, našla se na udaru izbjegličkog plimnog vala. Ne tako davno, primila je milijun gastarbajtera s prostora bivše Jugoslavije i nekoliko milijuna iz okolnih europskih i azijskih zemalja. S novopridošlim nesretnicima može zapasti u sliv slabog protoka. Moćnici odlučuju o svemu, naučili smo to!
Što će se dogoditi ako našu malu, siromašnu i po svim linijama podijeljenu zemlju pretvore u sabirni centar jednako nesretnih ljudi?
Što će se dogoditi ako antieuropski pokreti i protivnici prihvata izbjeglica moćnu Angelu, na prvim izborima, pošalju u političku mirovinu?
Može li pokleknuti golema briselska administracija i svatko se vratiti na početne pozicije?
Svatko na svoje granice!
Svatko u svoje torove i na svoje granice, zidove, bodljikavu žicu, pse, tenkove, vojsku i graničnu policiju. Može li se tada, iza naših leđa, dogoditi tajni „brijunski sastanak", veliki namiriti svoje interese, a ostalim - "k'o u psu sindžiru, baciti mrve, o sram i grdoba" (Aleksa Šantić).
Uzdrmana je ideja ujedinjene Europe.
Posrnulo je i europsko pravosuđe.
Davno sam naučio da se bez stabilnog pravnog poretka, svaka državna zajednica može pretvoriti u razbojničku družinu. Tako je, prije tisuću godina, pisao i upozoravao sv. Toma Akvinski.
U jednome kaznenom predmetu zorno se oslikava stanje oboljelog europskog pravosudnog sustava. Davno, prije dvanaest godina (24. veljače 2003. godine), dr. Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke, pod sumnjom počinjenja teških kaznenih djela ratnoga zločina, pritvoren je u scheveningenskim zatvorskim ćelijama. Proces koji je trajao dvanaest godina, s vremena na vrijeme, zabavljao je stručnu i inu javnost. Haški sud zapleo se u loše pripremljenoj optužnici. U neznanju kako opravdati pritvor - pritvor koji je po dužini trajanja nepoznat u sudskoj praksi, optuženi Šešelj pušten je na slobodu. Bilo je to prije godinu dana ili, točnije, na dan 7. studenog 2014. godine.
Govorilo se da je dr. Šešelj teško obolio. Govorilo se da se kancerogena bolest rasplamsala i da ga nije humano držati u pritvoru. Eto, bolest se nije rasplamsala. Rasplamsao se govor mržnje i destrukcije. Zbog nepoštovanja odluka Suda i ratnohuškačkih govora, glavni haški tužitelj Brammertz, 26.svibnja ove godine, zatražio da se dr. Vojislav Šešelj odmah vrati u pritvor.
Kada optuženik ne poštuje odluke suda i ponaša se suprotno onome kako se ponašati mora i kada se ne izvršavaju odluke glavnoga tužitelja, o kakvom se to pravosuđu radi? Najvjerojatnije o onome o kojemu je pisao sv. Toma Akvinski - o pravosudnoj jazbini oboljele međunarodne pravde.
