U vrijeme pisanja kolumne u Parizu, na obalama rijeke Seine, u centru svijeta, kako je govorio slavni vojskovođa Napoleon Bonaparte, okončane su Ljetne olimpijske igre. Višestruko sportsko natjecanje. Netko se okitio zlatnom, netko srebrnom, netko brončanom medaljom, a "vojska" drugih natjecatelja vratila se svojim zemljama i domovima ponižena, potištena i razočarana.
Tako je u svakom natjecanju.
Tako je u svakom drugom natjecateljskom poslu.
Prije trideset godina ili, točnije, u prosincu 1995. godine, nakon nekoliko godina ratnih razigravanja i surovih razaranja, u tom istom Parizu sastali su se izbornici međunarodnog reda i nereda, rastroja i bjelosvjetskog razvrata: Bill Clinton (1946.) – predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Helmut Kohl – njemački kancelar (1930. – 2017.), Jacques Chirac – predsjednik Francuske (1932. – 2019.) i John Major, premijer Ujedinjenog Kraljevstva (1943.).
Probrano društvo.
Probranije, moćnije i utjecajnije na jednom se mjestu nije moglo sastati.
Olimpijskim rječnikom rečeno: u VAR sobi sjedili su – Felipe Gonzalez – predsjednik nabujale Europske unije (1942.) i Vitomir Čenerdinov, predsjednik ruskog izaslanstva. Kao pokrajnji suci uredovali su Slobodan Milošević – predsjednik Republike Srbije i zaluđenih Srba (1941. – 2006.), s ove strane rijeke Drine, i dr. Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske i lakomislenih Hrvata (1922. – 1999.), s druge strane Save. Ovi posljednji voljeli su biti tamo gdje se izvode slobodni udarci. Uživali su u predstavi i političkom teatru, u uvjerenju da i oni imaju neku rolu i da će o nečemu odlučivati.
S istočne strane, iza zatvorenih ulaznih vrata, sa svetom knjigom u ruci sjedio je rahmetli Alija Izetbegović (1925. – 2003.) u uvjerenju da je Alah milostiv i da će biti onako kako Njegova providnost odluči. Iza drugih vrata, sa zapadne strane, stajao je zamišljen Stjepan Kljujić (1939.) s lulom – čas u jednoj, čas u drugoj ruci.
Razigravanja su davno počela.
Do dana današnjeg svemoćni izbornici, njihovi suradnici i nasljednici Bosnu i Hercegovinu nisu izveli na čistac.
Nisu joj dali vjetar u leđa.
Nisu je primaknuli Europskoj uniji da se konačno smiri, da njihovo čedo ne luta i ne spotiče se na svakome koraku i pred svakom preprekom.
Vrag je šalu davno odnio.
Razigravanja se kompliciraju.
Svatko na svoj način izvodi slobodne udarce.
Ponekad i ispod pojasa!
Nekada i ispod svih diplomatskih manira i obzira.
Nastupilo je vrijeme političkog naguravanja. Kao da nitko nije tamo gdje bi želio biti, nego u nekoj drugoj, neželjenoj političkoj zajednici, gdje ga onaj koji je do njega - mrzi, prezire i ne podnosi.
Razuman čovjek ne zna kada će suci svirati kraj.
U međuvremenu izbijaju druge zanimljive spoznaje.
Jedna za drugom.
Čovjek ne zna koja je zanimljivija.
Jedna dobro informirana osoba kaže da je onaj, sa svetom knjigom u ruci, bio pripadnik opake Kontraobavještajne službe bivše Jugoslavije, a njegov potomak i nasljednik – i na specijalnoj obavještajnoj obuci u jednom gradu južne Srbije. U tom cijelom političkom vilajetu samo je Stjepan Kljujić, član Predsjedništva iz reda hrvatskoga naroda, besprijekorno čista osoba. Sve drugo je sumnjivo i svakakvo, svačije i ničije, govori čovjek koji je gospodario i posljednjim tajnim podatkom.
Jedan ozbiljan politički analitičar u zanimljivom televizijskom razgovoru objašnjava koje se procedure moraju obaviti i što se sve mora provjeriti da bi kandidat za veleposlanika jedne zemlje mogao dobiti vjerodajnice za diplomatsku službu u drugoj zemlji – onoj koja je zemlja primateljica. I ovdje se pojavio neobjašnjiv kuriozitet.
Pravi diplomatski raritet.
Čovjek koji se borio na strani Armije Bosne i Hercegovine i za to dobio najviše državno odlikovanje - Zlatni ljiljan, bez zbora i pogovora, dobio je vjerodajnice za diplomatsku-veleposlaničku službu u neprijateljskoj zemlji. I to usred njezina glavnog grada. O tempora, o mores. Čudnih li vremena, kažu stari Latini.
Svakom čovjeku, osobito onom koji je na odgovornoj izbornoj dužnosti, koji je nastanjen na balkanskoj vjetrometini i naslonjen na stoljeća mržnje i nesporazuma, treba mudra i smirena glava. Trebaju mu moćni amortizeri i čvrsti živci za otpornost na različite udare.
Treba mu panonska mirnoća.
Sabur mu treba!
Jer nije lako živjeti na prostoru na kojemu se udomaćila tuđa pamet, tuđa vlast i uprava, samovolja i politički bezobrazluk. Prije stotinu godina, nakon osmanlijskih stoljeća i tridesetak austrougarskih, mudri nobelovac Ivo Andrić (1892. – 1975.) piše:
"Važno je da oni odu.
Da se izgube i nestanu,
I da mi na svome ostanemo i trajemo".
Sa snažnim i moćnim oružjem pohotni Zapad nahrupio je prema zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Oko dugih i nepreglednih granica i nekoliko vremenskih zona zategli su svoj vojno-politički savez. Povijest svjedoči da se u tuđe zemlje znaju olako zaletjeti i tamo napraviti kaos, a na koncu, uporno i dosljedno, svoje postupke i ratničke pohode pravdati zaštitom demokratskih načela i temeljnih ljudskih prava.
Tako je ujutro, 6. kolovoza 1945. godine, na japanske velegradove Nagasaki i Hiroshimu američko ratno zrakoplovstvo bacilo atomske bombe. Na civilno stanovništvo! U tim gradovima nije bilo vojnih baza ni vojnih postrojbi. Ubijeno je tridesetak tisuća nedužnih ljudi. Od trovanja, u teškim patnjama, umrlo je još pedeset tisuća. I ovima koji su nakratko preživjeli, bilo bi bolje da su istoga dana preselili na drugi svijet.
Ovaj ratni zločin koji je počinjen nad nedužnim civilnim žrtvama nikada nije procesuiran. Jedna latinska sentencija kaže: Quod licet Iovi non licet bovi! Što je dopušteno jednima, nije drugima… ili, u grubljem prijevodu: Što je dopušteno bogovima, nije i volovima.
Nažalost, postoje veliki državnici i vojni stratezi kojima povijest nije bila učiteljica života. Na vrhuncu vojne moći Napoleon Bonaparte (1769. – 1821.), pa stotinjak godina poslije Adolf Hitler (1889. –1945.) pošli su prema Sibiru i dalekim azijskim granicama.
Na tom pohodu zube su polomili.
Vratili su se s vojničkim gaćama na štapu.
Velika je to zemlja.
Teško je to osvojiti.
Teško je razumjeti što u ukrajinskoj krizi namjerava učiniti Vladimir Putin (1952.), ratoborni ruski predsjednik.
Uglavnom, nije on topla dostojevska duša.
Njegov pogled leden je i zamagljen.
Njegov osmijeh smrznut.
Patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kiril (1946.) još je goropadniji napasnik. Umjesto da propovijeda pravoslavnu vjeru, ljubav i zajedništvo, on, urbi et orbi, poručuje:
"Rat protiv susjedne Ukrajine pravedan je rat.
Tko u njemu ne sudjeluje, nije dostojan Hristova križa!"
Zanimljivo je da su predsjednik Vladimir Putin i patrijarh Kiril rođeni u prelijepom Sankt Peterburgu, višestoljetnoj ruskoj prijestolnici i jednom od najvećih svjetskih kulturnih centara. Jedan je porukom, a drugi djelom, počinio težak ratni zločin prema nedužnom ukrajinskom narodu.
Ako je u svijetu pravoslavlja glas vrhovnog duhovnog poglavara glas Svevišnjeg, tom nesporazumu i tom ratu dugo neće biti kraja. Pogotovo kada sugrađanin i subrat Vladimir Putin kaže:
"Ukrajina nije država!
Ukrajinci nisu Ukrajinci!
Oni su Rusi; Rusi ispranih mozgova!"
U jugoslavenskoj ratnoj krizi ovakve propovijedi izgovarao je četnički vojvoda dr. Vojislav Šešelj (1954.), idejni i duhovni tvorac mladog i opasno ratobornog Aleksandra Vučića (1970.), aktualnog predsjednika Republike Srbije. Za jednog i drugog Hrvati i Bošnjaci su, uglavnom, izvorni Srbi, istina - katoličke i islamske vjeroispovijesti. "Kad se priča, svašta se kaže", duhovita je pošalica trenera svih trenera Miroslava Ćire Blaževića (1935. – 2023.).
Vladimir Putin i patrijarh Kiril moraju znati da je mir jedini i pravi zakon prirode. Sve drugo je neprirodno, nečasno i opasno. To bi morao znati i Aleksandar Vučić, aktualni sveprisutni predsjednik Republike Srbije.
Diplomirani je pravnik i, kažu, bio odličan student na beogradskom Pravnom fakultetu. Na Balkanskom poluotoku opasno je igrati se etnonacionalnim pobudama i željama proširenja postojećih granica nauštrb drugih naroda. Opasno je sukobe s konca minulog stoljeća prenositi u dvadeset i prvo. Državnički je posao – zemlju osloboditi zabluda, bijede i siromaštva.
Evo kako je pjevao njegov i naš stariji kolega, znameniti bosanskohercegovački i hrvatski odvjetnik i pjesnik dr. Ilija Jakovljević (1898. – 1945.):
Neka je prokleta težnja za vlašću,
koja nas hrani nesrećom i bolom,
neka je prokleta svaka težnja.
za tuđim dobrom
i tuđim dolom.
Zatvori usne i srce,
vilice stegni i šuti,
i nemoj nikoga pitat,
zašto su naši smrznuti puti,
zašto čovjek čovjeka kolje,
i zašto nikada neće biti bolje.
"Da je nama u Hercegovini imati domaću vlast i domaću upravu, ovdje ne bi bilo siromašna i nesretna čovjeka", pisao je i propovijedao legendarni svećenik franjevačkog reda fra Didak Buntić (1871. – 1922.). Hercegovina je, inače, poseban i blagoslovljen prostor. To je od prirode povlašten kraj.
Tako misli i piše mudar čovjek i nobelovac:
"U Hercegovini se lakše hoda, bolje vidi i brže misli. To je zemlja posebnih ljudi. Mostar je, sa svojom gizdavom i neprolaznom ljepotom, poput talijanske Firence, a Stari most k'o najljepša djevojka što je u vodu zagazila pa suknju podigla da je ne bi skvasila."
Istina, sa silnicima nije lako i jednostavno pregovarati.
Imaju oni svoj politički, gospodarski i obrambeni interes.
To njih zanima.
To i ništa drugo.
Zato treba znati i uvijek na umu imati da se na ovome prostoru, bez susjedstva i oprosta, ne može u miru živjeti.
Nikada nije ni moglo.
Postojeće razlike treba usmjeriti prema vodi i vodenici koja pokreće zajednički mlin.
Daytonski putevi su krivudave i zamršene staze.
To je pravi politički makadam.
Preko njega nećemo daleko stići.
Načekat ćemo se.
Napatit ćemo se.
I na raskrižju svjetova, kao ubogi siromašak, s političke scene nestati.
