Moja Afrika je proživjela mnogo toga. Dobar dio se dogodio zahvaljujući politici europskih zemalja i njihovoj želji za osvajanjem, bogastvom i vladavinom. I Bosna i Hercegovina je prošla mnogo toga je su pojedine europske zemlje tražile samo svoj interes ili slušale samo jednu stranu priče. Ali vratimo se na Afriku. Već ranije sam pisao o stravičnim zločinima belgijskog kralja Leopolda. Išlo se čak dotle da su njegovi vojnici morali za svaki metak kojim su ubili jednu osobu donijeti njezinu šaku kako bi dokazali da su je ubili, a ne lovili divljač. Kako su otkriveni svi ti užasi koji su se događali pod vladavinom toga čovjeka? Brodove iz Liverpoola je koristio Leopold da prevozi kaučuk i slonove kosti iz Afrike u Eurupu. Na jednom od tih brodova je bio pisar Edmund Dene Morel. On je primjetio kako brodovi iz Antwerpena u Belgiji idu natrag u Congo puni vojnika i pušaka. Pisar je o tome pisao u više navrata Ministarstvu vanjskih poslova Velike Britanije. Ministarstvo je zatim od svoga konzula u Congu zatražilo da istraži što se događa i istinitost navoda Morela. Nedugo zatim je konzul izvijestio Veliku Britaniju o grozatama koje čini vojska kralja Leopolda i zatražio da se reagira. Tek dvije godine od ovoga Velika Britanija je uspjela od Leopolda otkupiti Congo. Pregovori su počeli 1906. godine, završeni su 1908. godine. Tada je potpisan ugovor, a Congo je i dalje ostao kolonija. Nasilni rad, opća pljačka i dalje je bila svakodnevnica. U godini 1960. Congo je stekao neovisnost. Kolonizatori su tu došli pod izlikom obrazovanja ljudi i napretka, ali podaci govore sasvim suprotno. Kada su kolonijalne sile izašle iz Conga samo 30 posto naroda je bilo obrazovano. Narod Conga nije imao niti jednog obrazovanog vojnika, časnika, inžinjera, agronoma ili liječnika. Od 5000 ljudi koji su radili u administraciji, samo troje je bilo afrikanaca. I možete zamisliti, za vrijeme primopredaje Conga tadašnji belgijski kralje je imao hrabrosti reći “Na vama je sada da pokažete da ste zavrijedili naše vjerovanje u vas”. Žalosno je kako se ni druge kolonijalne sile nisu ponašale nešto bolje od kralja Leopolda. Svi su šahovski dijelili terotoriji afričkih država, a prema afrikancima su se odnosili kao prema stoci. Kidnapovanja, prisilni rad, silovanja, ubojstva su bila dio svakodnevnice afričkog naroda tada. Palili su sela, a osobito su prakticirali bičevanje ljudi s “chicotte”. To je bila koža hippopotamusa koja se plela i imala oštre rubove. Nakon 20 udaraca čovjek bi pao u nesvijest, a 100 udaraca nitko nije mogao preživjeti. Bičevanje bi ostavljalo trajne ožiljke na koži žrtava. Francuzi i Leopold su u tome uživali. I ne samo oni. Svi su imali slične navike. I kada bi se narod pobunio, kolonizatori bi za kaznu ubijali i do 50 000 ljudi. Govorimo o masovnim zločinima o kojima se malo zna, a veliki broj njih nikada nije ni otkriven. Treba li i napomenuti kako nitko nikada nije za to odgovarao. Što želim reći? Oni narodi koji su to radili prije samo stotinjak godina danas cijeli svijet uče demokraciji. Apsurd, zar ne? I ono čega me najviše strah u cijeloj priči jeste ona stara poslovica da vuk dlaku mijenja, a ćud nikada. Jer ako je tako, onda se trebamo pitati kakvoj to nas demokraciji uče, hoće li se prema nama te sile tako ponašati kada ne budemo slijepo radili ono što se od nas traži?
Ben Markin
