"Misao narodnog jedinstva baština je najboljih naraštaja i plod teških žrtava.To jedinstvo ne smijemo pustiti u ruke nezvanih da ga oni tretiraju i oblikuju svojim krezubim mislima", prije stotinu godina pisao je mladi Ivo Andrić.
Nažalost, metastaza podjela i nesporazuma zahvatila je i prividno zdrava tkiva bosanskohercegovačkih brda i dolina. Ni jedan poratni događaj ne obećava mir, slogu i napredak, osim lude nade da će netko drugi (izvana) poduzeti kirurški zahvat i odstraniti oboljelo tkivo da ne perforira i iz sebe izlije nataloženi gnoj, srdžbu, osvetu i bezumlje.
Uglavnom, država škripi i puca po svim linijama zajedništva. Očito je da ne može primiriti nesporazume i trzavice, etničke i druge animozitete, a oni na pojedinim dijelovima zemlje bujaju kao korov poslije dobre kiše.
Ako se ne pojavi netko odlučan i dobronamjeran, jesenja klanja mogla bi biti temeljitija, dosljednija i bezočnija. U našoj blizini su oni koji čekaju zapovijed - pali. U miru večernjeg ugođaja i dnevnih vijesti glavni miner poručuje: - Dobro je dok me vidite u odjeći civila.
Govor njegova tijela svjedoči da s nestrpljenjem očekuje trenutak presvlačenja, a morao bi znati da naša budućnost nije i da ne može biti u našoj prošlosti.
Godine i postratna desetljeća prolaze.
Luđačka košulja i dalje je do pod grlo zakopčana.
Zemlja se guši.
Na respiratorima je.
Podijeljena je i rascjepkana.
Pretvorena je u laboratorij u kojem velike sile vrše svoje opite.
Pretvorena je u sitniš kojeg se i jedni i drugi lako mogu odreći.
Kao da se nad nama nebo zatvorilo.
Kao da Svevišnji ne čuje vapaj i molitvu.
Možda se ni on ne snalazi.
Možda nikada nije vidio ovako sklepanu državnu zajednicu.
Možda je i On u raljama Međunarodnog monetarnog fonda.
Možda je robusni Richard Holbrooke (1941. - 2010.) na nebeskim prostranstvima uspio nametnuti svoju diplomatsku nadmoć, pa i gore radi što hoće i kako hoće.
Bog da mu dušu prosti, što bi rekla moja pokojna baka Iva.
Juraj Križanić (1618. - 1683.), teolog, pisac i političar, piše da teška narodna bolest može nastati iz više razloga.
Najčešće i najbrže ako država padne pod vlast i upravu druge države, ako nema valjan sud i upravu, ako lopovi kradu, a zemljom slobodno hodaju i ako se zanemare ratarstvo i zanatstvo.
Država nije bogata ako ima pune riznice zlata i srebra, nego je bogata samo onda ako ima puninu svoga naroda. Malena je korist vladati praznom zemljom. Po nauku Jurja Križanića, i poluslijep čovjek vidi da je Bosna i Hercegovina težak i ozbiljan bolesnik.
Jer ustavne norme, zakone i podzakonske propise u njezino ime kreira, donosi i objavljuje međunarodna zajednica, pravosudni sustav i državna uprava zapleli su se u virovima mita i korupcije.
Do izvršitelja ozbiljnih kaznenih djela, pa i ratnih zločina, ne stiže ruka pravde, a plodna i vodna polja napuštena su i ne obrađuju se.
Ni države, ni suda i uprave, ni ratarstva ni zanatstva.
Ustroj države po načelu "dva entiteta i tri naroda" generator je svih nesporazuma i nevolja koji se gomilaju i umnožavaju. Zato je potrebno zapaliti svijeće i tražiti one koji s aktualne političke scene mogu pomaknuti nekoliko osoba koje svojim krezubim mislima i retrogradnim idejama pale vatre na zgarištima minulih desetljeća.
U protivnom, naše noći postat će sve dulje.
Postat će sve mračnije, nemirnije i neizvjesnije.
"Ostajte ovdje", stihove slavnog mostarskog pjesnika Alekse Šantića, pesimističan čovjek mogao bi prepjevati ovako:
Bježite odavde, sunce tuđeg neba
grijat će Vas bolje no što ovo grije,
mirniji su tamo zalogaji kruha,
gdje svoga nema i
gdje OHR-a nije.
Zaista, nije bilo sreće s omalenim, golobradim, bezbrkim i bljedolikim koruškim Slovencem, njegovom samovoljom i "atentatom" na privatnu Hercegovačku banku, a još manje s ratobornim Paddyjem Ashdownom, engleskim obavještajcem i revolverašem s nemirnih ulica grada Belfasta. Ni aktualni visoki predstavnik ne jamči mir i spokoj.
Svako vrijeme ima svoje kraljeve i careve, sultane i maršale, svoje glasnike, narednike i sprovodnike. Tijekom stoljeća njihove vladavine, samovolje i tiranije provlačile su se nesreće malih, a nekada i velikih, neopisivo velikih razmjera.
Iza svakog razdoblja vladavine, jednih i drugih, ostajali su sapeti vulkani osobnih i kolektivnih nesporazuma. Zato naš slavni nobelovac kaže da endemičnu - bosansku mržnju treba liječiti da ne bi postala kancerogena.
Da ne bi postala neizlječiva!
Siguran sam da ne postoji čovjek kojega nitko i nikada nije mrzio. Povijest svjedoči da ne postoje narodi čije su državne granice od nauma osvajača bile trajno zaštićene. Oduvijek su na udaru bili mali narodi na čijem se prostoru nalaze rudna, šumska i vodna blaga. Tko ne bi želio imati zemlju čije su granice omeđene moćnim rijekama - Savom, Drinom,Vrbasom i Neretvom.
Nil do Nila!
Kada bih u miru po osobnom sudu i prosudbi pravio ljestvicu onih koji su najviše odgovorni za ratna sučeljavanja i postratna beznađa, ne bih mogao abolirati međunarodnu zajednicu.
Zašto?
Zato što je zemlju prepustila ratnom vihoru, a znala je da je tvore narodi čija je povijest minulim nesporazumima i ratovima teško opterećena.
Zato što ju je iscjepkala po linijama entiteta i županija.
Zato što je na vlast dovodila one koji ne mogu služiti demokratskim idealima.
Zato što je svojim odlukama stvorila tešku nevolju koja se ne može riješiti bez novih, velikih potresa.
Ako međunarodna zajednica to ne vidi, onda je kratkovidna i površna, ako pak vidi i zna, onda je podla i u službi tko zna kojih i kakvih globalnih planova i podjela.
Često putujem našom zemljom.
S jednog na njezin drugi kraj.
I uvijek se uvjerim da je ona vodna, rodna, plodna i da je nastanjuju ljudi koji su naviknuli boriti se sa sušnim i nerodnim godinama, društvenim i političkim nepravdama. Bosanskohercegovački čovjek na sve je navikao.
Sve je pripravan podnositi.
Ako se čovjek urođenih "amortizera" na društvenu i političku nepravdu odluči poći u daleki svijet i tamo potražiti mir i sigurnost, prekoračena je crvena linija podnošljivosti.
U Hercegovini se zatvaraju osnovne škole, i to one u kojima je na početku školske godine znalo bilo kao u malom mravinjaku.
Na početku akademske godine na jednom fakultetu više je profesora i asistenata nego upisanih studenata.
Tu je kraj!
Kao da se ponavlja priča Maksa Levenfelda, mladog sarajevskog liječnika, iz 1920. godine.:
Prodao sam kuću i ostalu imovinu.
Prodao sam sve što sam u Sarajevu imao.
Spakirao sam kofere.
Nije lako!
U meni se sve srušilo.
Poći ću do rodbine u Francusku.
Ako se to ne dogodi, produžit ću.
Ni Amerika nije daleko.
Nije na kraju svijeta.
Što dalje, to bolje.
I sigurnije je.
Danas se više nego 1995. godine svatko razuman i iole upućen mora upitati može li daytonska Bosna i Hercegovina uspješno funkcionirati i može li preko svojih slabašnih leđa prenijeti nesporazume i naći se u zajednici europskih naroda. Ili je ona samo konjušnica dijela međunarodne zajednice na njezinu putu prema Istoku i prostranstvima bogatog Sibira.
U knjizi "Skidanje maski" o toj temi zanimljivo piše banjolučki biskup dr. Franjo Komarica.
