U našoj zemlji oduvijek su postojala svetišta. Pobožni smo narodi.
Kada čovjeka pritisnu nevolje, kada ostane sam i postane nemoćan, on će spas potražiti u svome svetištu. Molit će se, molit će se i u svetištu druge konfesije za koje zna ili je čuo da u njemu bolesnici ozdrave, invalidi prohodaju, slijepci progledaju.
Na putu iz Sarajeva prema Tuzli, na pedesetom kilometru, jednoj uvali, smjestio se drevni gradić Olovo. U malom bosanskom gradiću, kroz koji protječu brze i ljekovite vode rijeke Stupčanice, nalazi se jedan od najstarijih katoličkih samostana i najpoznatije hodočasničko mjesto na Balkanskom poluotoku. Tako je bilo do pojave međugorskog hodočasničkog susretišta i svetišta.
Olovo je poznato i po tome što je u njemu živio, radio i umro svećenik i književnik fra Matija Divković (Vareš, 1563. – Olovo, 1631.), autor knjige “Besjede”, prve knjige na hrvatskom jeziku. Knjiga je tiskana u Veneciji, davne 1611. godine.
Pod teškim osmanskim “zulumom”, tako pišu i svjedoče povijesne knjige, franjevci su noću, 1. kolovoza 1670. godine, napustili Olovo. Sa sobom su poveli sve živo, staro i mlado i nastanili se u pitomom Iloku. Nedugo zatim, samostan i crkva su spaljeni. U obnovljenom olovskom svetištu danas se nalaze dvije slike Gospe od Olova. Jednu je naslikao i darovao Gabrijel Jurkić, veliki hrvatski likovni umjetnik.
Vjernički puk i danas u kolonama dolazi, moli se i zavjetuje Gospi Olovskoj.
Tako je i stara Kata Bademlićka, piše Ivo Andrić, ‘lebdjela’ oko svoje kćeri, hranila je, pokrivala kad je i kad hladno nije, presvlačila, obilazila liječnike, travare i vračare, plaćala mise i molitve, ne bi li joj kći ozdravila i potomstvo zdravo porodila. Suočena s velikom nevoljom, odlučila je pred blagdan Male Gospe poći u Olovo. Bosa! Odlučila je bolesnu kći povesti, zavjetovati se, i u miru samostana danonoćno moliti.
Pred Gospinim vrelom položila je zavjet. Vjerovala je, molila i nadala se čudotvornom ozdravljenju. Kada je, umorna i nesretna, vidjela da njenoj kćeri nema lijeka i pomoći, odvojila se od ostalog svijeta i u skrovitom kutku svetišta zavapila: Ozdravi je ili sebi je uzmi, Gospe Olovska, molim te!
U ovoj priči satkana je tragična povijest Bosne. Može li biti veće nesreće od one u kojoj čovjek mora napustiti svoju postojbinu, svoju crkvu i svoj dom i veće tuge od one u kojoj majka moli Gospu da joj dijete s ovog svijeta uzme.
Na putu od Prozora prema Bugojnu, u blizini Prusca, nalazi se Ajvatovica, jedno od najvećih muslimanskih svetišta na Balkanu. Nakon pada Bosne, u to mjesto došao je jedan učenik čovjek. Zvali su ga Ajvaz -dedo. Došljak je neumorno radio na prosvjećivanju naroda i unapređenju kraja. Legenda kaže da je u Ajvatovici pronašao vrelo koje je bilo zakrčeno stijenama dugim 75 i visokom trideset metara. Živ čovjek nije mu mogao pristupiti.
U Pruscu je Ajvaz-dedo, kao i majka Kata Bademlićka u Olovu, četrdeset dana skrušeno molio Boga da stijenu razbije, da voda svom snagom udari i sve napoji. Na četrdeseti dan molitve probudio se i vidio da su se stijene razdvojile, zdrobile i da voda teče na sve strane.
U znak zahvalnosti, ljudi su počeli hodočastiti i slaviti. Dani Ajvatovice padaju sedmog tjedna po Jurjevdanu.
Sa svih strana ljudi u svečanoj odjeći tiho i pobožno putuju i mole se. Pred njima, na ukrašenim konjima, idu važni i časni ljudi.
Na putu prema Trebinju, na istočnoj strani Popova polja, na 80. kilometru od Mostara, nalazi se selo Mrkonjići. U tom mjestu, 28. prosinca 1610. godine, rođen je Stanko Jovanović, koji će, s vremenom, postati sveti Vasilije Ostroški. Na temeljima njegove rodne kuće podignut je hram sv. Nikolaja. Uz crkveni hram nalazi se mjesno groblje.
Kada su Osmanlije u svome brutalnom pohodu razorili manastir Tvrdoš, sv. Vasilije povukao se u Trebinje, a odatle visoko u planinu. Pod Ostrogom podigao je zavjetnu crkvu, danas najveće europsko pravoslavno svetište. Svetište u koje dolaze ljudi svih vjeroispovijesti.
Prema vjerovanju, sv. Vasilije ukazao se jednom mještaninu i odveo ga u groblje u Mrkonjiću. Pokazao mu je nepoznati grob i rekao:
“Ovdje u miru počiva moja majka Ana.”
Nakon čudotvornog ukazanja, to grobno mjesto označeno je kao počivalište svetiteljeve majke. Svake godine, 12. svibnja, mnoštvo vjernika dolazi u Mrkonjiće, zavjetuje se i moli.
Našu zemlju pritisnule su biblijske nevolje. Zlo je pošlo u širinu i udalj. Ne zna stati!
Politički predstavnici naših naroda zavjetuju se na drugim mjestima. Nekada kod bešćutne brxelleske administracije, nekada kod prijetvornih Slovenaca na Brdu kod Kranja, a netko, zaluđen svojim svjetonazorom, na moskovskom Crvenom trgu i lijepom plavom Bosforu.
Nikada u Olovu, Ajvatovici ili Mrkonjićima.
A trebali bi.
Ako se ni u ovom usuglasiti ne mogu, preporučio bih im izlet do Boke kotorske i tamošnjeg svetišta Gospe od Škrpjela.
Mjesto je neutralno.
Na otoku postoji mala barokna dvorana pravilnih linija s kamenim stolcima na kojima su se zakrvljena braća i susjedi stoljećima mirili i nakon toga nastavili živjeti kao normalni ljudi.
Na putu prema središtu Boke, mogu predahnuti u Risnu, gradu koji se spominje u IV. stoljeću prije Krista. Mogu vidjeti i proučiti kako je kraljica Teuta iz ovoga mjesta, iz svoje prijestolnice vladala Ilirijom i njenim, često nemirnim i posvađanim plemenima.
Zapravo kako je vladala i ovim našim nemirnim krajevima.
Povijesne knjige svjedoče da je 1566. godine u susjedni Perast svojim brodom doplovio Nikola Šubić Zrinski, slavni vojskovođa u borbi protiv osmanlijskih osvajača. Grad ga je dočekao okićen zastavama, cvijećem i svim drugim počastima, a on uzvratio:
“Došao sam pokloniti se slavnom i plemenitom gradu Perastu. Sablju koju sam dobio od grada Kotora, prijestolnice zaljeva, ostavljam ovdje u znak divljenja Perastu i njegovim slavnim pomorcima.”
Od tada, običaj je da svaki gradonačelnik, prilikom preuzimanja časne dužnosti, opaše sablju Nikole Šubića Zrinskog i tako pokaže pravednost i odlučnost u svome vladanju.
U ovom gradu utemeljena je prva Pomorska škola u Europi, škola koju su pohađali Englezi i Francuzi, Rusi i Germani. U vidokrugu je i kuća Ivana Ive Visina, slavnog moreplovca koji je, svojim brodom Splendido, oplovio cijeli svijet. Na ovom mjestu može se zorno vidjeti što skladni ljudi mogu uraditi.
Na hridi u blizini Perasta, na otvorenom moru, 1452. godine, dvojica braće Matešina pronašli su sliku Majke Božje s djetetom. Sliku su donijeli, sačuvali i zavjetovali se.
Jedan od braće, teško bolestan, ozdravio je. Bokeljski mornari počeli su hridi nasipati dotrajalim čamcima i brodovima i kamenjem. Nasipanje je trajalo 250 godina. Tako je nastao otok koji ima tri tisuće četvornih metara, crkvu, muzej i malu pomirbenu dvoranu.
U toj maloj, ljupkoj kamenoj kućici, na posvećenom kamenu Gospina svetišta, susretala su se zavađena braća, zaraćene obitelji, katolici i pravoslavni bez razlike, u namjeri da umire krv i izbjegnu daljnje sukobe i stradanja. Svetost mjesta bila je najveća garancija da će razgovori uspjeti, da će se uzavrela krv umiriti i da nevine žrtve neće više padati.
Nije bilo lako i jednostavno. Svatko je dobio po čašicu vode da ovlaži umorne glasnice, da može razgovarati do trenutka dok se ne oglase crkvena zvona i oglase mir. Eto, tako bi i naši poglavari mogli predahnuti na otoku Gospe od Škrpjela, sjesti u pomirbenu dvoranu, usuglasiti nesporazume i umornom puku objaviti mir.
Još dok su na otoku, mogu ući u crkvu i vidjeti tapiseriju koju je 25 godina vezla Jacinta Kunić-Mijović. U tapiseriju je ugradila zlatne vlasi svoje kose iz mladosti i one srebrne iz starih dana. Dvadeset i pet godina Jancita je vjerno čekala svoga mornara, baš onoliko koliko ljudi ove zemlje čekaju da u njihove domove od nekuda doplovi mir.
Nakon napornih razgovora, mogu predahnuti u slavnom gradu Kotoru. Mogu razgledati
četiri kilometra duge zidine, druge u svijetu, katedralu sv. Tripuna, stariju od pariške Notre Dame 70, zagrebačke 51, od one slavne sv. Petra i Pavla u Rimu 460 godina.
U bokokotorskom zaljevu, od Risna do Kotora, na razdaljini od samo 30 kilometara, zgusnuta su stoljeća sjajnog civilizacijskog hoda.
Tu se može vidjeti sve!
I naučiti mnogo!
