Naslov današnje kolumne preuzeo sam iz istoimenog romana nobelovca Ive Andrića. Inače, riječ "avlija" ima višestruko značenje, najčešće označava prostor oko kuće koji je zidom ograđen.
Živimo na početku 21. stoljeća u zanimljivoj bosanskohercegovačkoj avliji, o kojoj će povijest jednog dana, možda, govoriti i pisati kao prostoru i razdoblju velikih prijeloma i prevrata.
I nije to ništa neobično.
U kasno proljeće 1875. godine protiv osmanske uprave planuo je Hercegovački ustanak. Nije se dalo više trpjeti. Pobuna se brzo proširila na uzavrele bosanske strane. Ustanak su podržale Srbija i Crna Gora s prikrivenom namjerom da se jednoga dana, kada se stvore društvene prilike, Bosna pripoji Srbiji, a Hercegovina Crnoj Gori. Želje jednih i drugih nisu se ostvarile. Na Berlinskom kongresu 1878. godine, u vrtlogu europskih političkih zavrzlama, Bosna i Hercegovina našla se pod upravom Austro-Ugarske Monarhije.
Ni ta priča nije bila duga vijeka.
Tek tridesetak godina.
Od tih vremena do dana današnjeg Bosna i Hercegovina, ta "naša barka mala što pušta na sve strane", kako pjeva Ljupka Dimitrovska, živi i preživljava na uzburkanoj političkoj vjetrometini. Uvijek je tako kada pod nebeskim svodom počnu preslagivanja i kada veliki i moćni žele postati još veći i još moćniji.
Tako je Aleksandar III., poznat pod imenom Aleksandar Makedonski (356. – 323. pr. Krista), naumio pokoriti cijeli svijet. Osvojio je veliko Perzijsko Carstvo i Egipat i došao na granice dalekog indijskog kontinenta. Francuski imperator Napoleon Bonaparte (1769. – 1821.) pokušao je pokoriti polovicu europskog kontinenta, a jednako tako i njemački Führer – Adolf Hitler (1889. – 1945.).
I jedan i drugi, Napoleon Bonaparte i Adolf Hitler, imperijalne zube polomili su u Podmoskovlju. Pukle donje, pukle i gornje čeljusti i silnici postadoše krezubi gubitnici. Rusija je velika i prebogata zemlja, prevelik je to zalogaj.
Bonaparte iz našeg sokaka, mislim na Slobodana Miloševića (1941. – 2006.), zube je polomio na sve strane. Jednom u Sloveniji, drugi put u Hrvatskoj, treći put u Bosni i Hercegovini i, konačno, četvrti put, na Kosovu polju. Ne piše se dobro ni glinsko-kninskom jurišniku. Po svemu sudeći, bliži se kraj i Putinovu (1952.) imperijalnom pohodu. Ili se, možda, primičemo početku nuklearnog rata. Sve mogućnosti su otvorene. Tragično je da minula stoljeća jednom, drugom i svakom imperatoru i jurišniku nisu postala učiteljice života.
Živimo u zanimljivom i uzbudljivom vremenu u kojemu se politikom želi baviti svatko, pa tako i neki posvećeni ljudi. Daroviti katolički svećenik i duhovnik zamjera čelnicima hrvatskog naroda što su na proslavi jednog uspješnog čovjeka i velikog znanstveno-poslovnog postignuća u rujnu ove godine sjedili za stolom za kojim su bili ljudi bivšeg političkog sustava, komunisti i udbaši, oni koji nisu blizu njegova svjetonazora.
Što su trebali učiniti?
Protokolu koji ih je doveo za određeni stol reći: ne, mi tu nećemo… ili – mi tu ne želimo sjediti!
Još zanimljivije je kada vrhovni vjerski poglavar, onaj kojega se sluša i pita, u pratnji naoružane postrojbe helikopterom doleti na mjesto gdje nije trebao doći ili kada se, u društvu ekstremnih političara, nađe na okupu gdje je u logorima pobijeno tisuće ljudi drugih naroda i drugih vjerskih i nacionalnih svjetonazora.
Nepromišljeno je doći u prijestolnicu Humske zemlje, u grad Mostar, na prostor koji ni izdaleka nije zaliječio ratne rane i poslijeratne traume, pa na sav glas i da svatko može čuti zahvaljivati Bogu što mu je omogućio doći u zemlju svetog Save. Dobro je i prirodno je sjećati se prošlosti, ali opasno je i nezdravo u njoj živjeti. Kada se narod prepusti prošlosti i manipulatorima koji žive od mitova, relikvija, zabluda i povijesnih neistina, on će se danas ili sutra naći u beznadnom stanju i sukobu sa svim i svakim oko sebe.
Mudri nobelovac Ivo Andrić savjetuje: "Na svaku svoju riječ stanite svom težinom tijela, izmjerite njenu nosivost, njom omućajte usta, pa ako sve to izdrži, pustite je neka izađe u svijet i neka se nosi sama sa sobom."
Ovoj zemlji mogu pomoći samo mudri i razboriti ljuti. Nečasni ratnici, smutljivci i grabežljivci zemlju su doveli na rub civilizacijskog podsmijeha i sažaljenja.
O nevoljama jednog vremena i jedne zemlje svatko se raspisao. Za vrijeme osmanske imperije nije bilo dopušteno zle vijesti i nesretne događaje druge države širiti i prepričavati, osobito ako su oni predmet domaće nesreće.
Tako je bilo nekada.
U nekoliko civiliziranih europskih zemalja postoje televizijske kuće koje emitiraju samo dobre, inspirativne i pozitivne vijesti. O onim drugim, ružnim i tužnim, ni riječi!
Sve se raspametilo!
Kao da se nešto zloslutno iza brda valja, tutnji, vrije i ključa. Hoće li biti zaustavljeni oni koji drže prst na nuklearnom obaraču? Ako pukne na Kosovu polju, u Bosni i Hercegovini ili, ne daj, Bože, u Crnoj Gori, sve će se preliti i na druge strane. U tom slučaju, ja tako mislim, nema kanadera u zraku ni vatrogasca na zemlji koji bi balkanski oganj mogao ugasiti. Daytonska crta entitetskih "razgraničenja" zabava je i podvala za neuk, neupućen i odavno sluđen svijet.
Zašto?
Geostratezi sve češće govore da na Balkanskom poluotoku treba razriješiti zaostala pitanja iz Prvoga i Drugog svjetskog rata.
"Mi smo od 1945. godine čekali ovaj trenutak da bismo drugoj strani pokazali tko u svijetu vodi glavnu riječ. Vi nas, preuzvišeni oče biskupe, uopće ne zanimate. Vi ste, u najboljem slučaju, samo naše stajalište ili naša konjušnica na putu prema Istoku."
Tako je uzoritom biskupu dr. Franji Komarici mirnim, ledenim, vojničkim riječima rekao visoki časnik NATO saveza.
Što je ostalo od načela nepovredivosti tuđih granica, gospodine generale?
Ništa.
Što je ostalo od načela nemiješanja u unutarnje stvari drugih država?
Opet ništa.
Ništa do ništa.
Jao zemlji u kojoj se isprepletu interesi velikih sila!
Jao i onoj u čijoj se utrobi pronađu enormne zalihe nafte, plina, vode, šuma i rudnih bogatstava. Uvijek su na prvom udaru takve male, bogate, nemoćne, nesretne i nezaštićene zemlje.
Kada se pronijela vijest da se u Drežnici, naselju udaljenom dvadeset kilometara sjeverno od Mostara, nalaze velike količine nafte (crnog zlata), jedan šaljivdžija reče ovako: "Lako ćemo mi s našim strankama i vladama, kakvi su – takvi su, naši su, ali ako ovo bude istina, ako u Drežnici bude nafte, nastradali smo!"
Tu pomoći neće biti!
Vrckasta i duhovita hercegovačka šala govori o vremenu bezdušnog kapitalizma i strahovima malih i nezaštićenih naroda. Inače, nezaštićeno državno tkivo svatko zarezuje kako mu prilike dopuste i kako mu interesi nalažu.
Američko sudjelovanje na ratištima po cijelom svijetu jasna je namjera da zemlju žele učiniti velesilom koja će, u svakom kutku kugle zemaljske, pokazati svoju nadmoć i predstaviti model svoje demokracije kao nešto što je najbolje na cijelom svijetu.
Razuman čovjek mora se upitati – jesu li ratovi neodvojivi dio čovjekove naravi? Je li to neutaživ poriv za pokazivanje nadmoći nad drugim, slabijim i nemoćnijim? Je li suvremeni čovjek uopće zainteresiran za dostojanstvo svakog živog bića, bez obzira na podrijetlo i boju kože?
S vremena na vrijeme, kroz prozor svog ureda, pogledam kako dolje, prekoputa ulice, u lijepo uređenom parku jedna naspram druge ponosno stoje statue Vladimira Preloga (1906. – 1988.) i Ive Andrića (1892. – 1974.), svevremenih umova. Bosanskohercegovačkih nobelovaca.
Prekoputa, na drugoj strani ulice, opet u malom gradskom parku, pod svodima izraslih borova, jednako tako ponosno stoji u naravnoj veličini podignut spomenik znamenitom pjesniku Antunu Branku Šimiću (1898. – 1925.). Za ovog prerano umrlog pjesnika mnogi će reći da pripada elitnoj skupini europskih pjesnika. Dakako, sve se to može reći i za Aleksu Šantića (1868. – 1924.), nešto starijeg mostarskog pjesnika.
Vladimira Preloga, Ivu Andrića, Antuna Branka Šimića i Aleksu Šantića rodila je zemlja koja ima čisto nebo, bistro more, rijeke i jezera, gizdave planine i pritom – umne, vrijedne i radine ljude; zemlja koja nikada i nikog nije napala i povrijedila, a ona, mala i nemoćna, kroz duga stoljeća, bori se s pohlepom malo većih i najvećih ptica grabljivica.
Hrve se!
Otima se!
Ne da se!
Kada se zdravim razumom i bistrim očima pogledaju prirodne ljepote i ljudske vrednote, nije čudo što je Augustin Harambašić (1861. – 1911.), glasoviti pjesnik, odvjetnik i prevoditelj, pjevao:
Bosno moja, lijepa li si.
Još bi stoput ljepša bila
da te nije već odavno,
tuđa sila pokorila.
Što ovu zemlju priječi poći naprijed?
Nedostaje joj samo stabilan državni i monetarni okvir.
U posljednjih tridesetak mirnih godina ovu zemlju posjetio je ovaj i onaj.
Dolazili su svakakvi gosti.
Često i nevaljali ljudi.
Ali, baš u tom vremenu, u tri navrata, zemlju su posjetima počastili prvi svećenici svijeta, rimski pape. S toliko pozornosti ne mogu se podičiti zemlje najvećeg političkog utjecaja, gospodarskih mogućnosti i kulturnih dosega. Unatoč svemu, o Bosni i Hercegovini pričaju se i izmišljaju svakakve nepodopštine.
U hrvatskom tisku i svekolikoj javnosti o Bosni Hercegovini, o Bosancima i Hercegovcima, sustavno se stvaraju negativni stereotipi. Promicatelji stereotipa zaboravljaju da je Bosna zemlja najumnijih ljudi – nobelovaca, a Hercegovina – kako piše veliki fra Didak Buntić – časna postojbina umnih i radinih ljudi.
S malo više razuma i poštovanja sunarodnjacima s ove strane rijeke Save, Republika Hrvatska trebala bi se ispričati za ono u što ih je uvukla 1941. godine i zahvaliti za bratsku odanost u ratnom vihoru 1991. godine.
U svakom slučaju, nisu za podsmijeh i poniženje.
Jer – toliko su žrtava podnijeli i dobra učinili.
Bez njihove odanosti i bratskog domoljublja pitanje je bi li te države i bilo.
Ja nisam siguran.
Pa, eto…
