Da je u komunističkoj Jugoslaviji, u kojoj je Milorad Pupovac također cvao, netko – recimo, folksdojčer – iz političkih motiva javno posjetio grob skupine njemačkih vojnika koji su se bili predali te su bili zarobljeni, a potom ih je ubio neki partizan, kakve bi to reakcije izazvalo? Naravno, odmah bi bio optužen da je stao na stranu nacističkih zločinaca, bio bi suđen i osuđen na teške godine zatvora, a ondašnji Pupovac zacijelo ne bi protiv toga imao ništa.
Kad isti, ali današnji Milorad Pupovac i društvo javno posjete grob rezervista JNA, koji su se bili bezuvjetno predali te su bili zarobljeni a potom ih je ubio hrvatski branitelj Mihajlo Hrastov, onda je to normalno, ljudski i politički korektno. No je li? Nisu li Pupovac i drugovi tim činom jasno stali na stranu agresorske JNA? Naravno, treba razlikovati službene, javne, politički motivirane posjete tom grobu, koji su očit znak političkog i ratnog izbora, od posjeta rodbine, prijatelja ili znanaca, motiviranog pijetetom i sentimentom prema ubijenima. Kako nitko nije bezgrešan, ne bi trebalo posve isključiti ni mogućnost da je konačna odluka Vrhovnog suda kojom je Hrastov osuđen pogrešna.
Sudovi su nekoliko puta donosili osuđujuće i oslobađajuće presude, argumentacije u jednima, bar se meni a možda i mnogim drugima tako čini, jednako su uvjerljive kao i argumentacije u drugima. Ako je za jedan sud nedvojbeno Hrastov kriv, a drugi je prihvatio mišljenje njegova odvjetnika da je “pucao u nužnoj obrani u zarobljene neprijateljske vojnike koji su napali jednoga njegova suborca”, onda će sigurno i javnost biti podijeljena. No za one za koje je Hrastov neupitno ratni zločinac dugotrajno suđenje i različite odluke sudova ne znače ništa.
Znači li im išta činjenica da ubijeni rezervisti nisu bili nevini ljudi nego ratni neprijatelji koji su se predali. Očito ne znači, inače im ne bi posjećivali grob. Prema neprijateljima imaju sućuti, s njima se poistovjećuju pa se tako poistovjećuju i s agresorom kojem su pripadali, ali prema možda nevinom hrvatskom branitelju nemaju ni sućuti ni razumijevanja. Zašto? Zato što im je hrvatski branitelj potreban kao zločinac kako bi njegovo zločinstvo proširili na branitelje uopće. A to će osobito doći do izražaja u žestokom prosvjedu Pupovca, SDP-a i platforme Možemo protiv “veličanja zločina”, to jest preimenovanja Koranskog mosta, na kojem su ubijeni rezervisti, u Most specijalne jedinice policije Grom. I Pupovac, i SDP i Možemo, naravno, posve prešućuju činjenicu da je most dobio ime po braniteljima koji su spriječili ulazak neprijateljskih vojnika u Karlovac, po brigadi, kako ističu u Gradskom vijeću Karlovca, koja je prva osnovana na području Karlovca i koja je branila cijelu županiju i Hrvatsku, a ne po Hrastovu koji je optužen za ubojstva rezervista.
Tako drugovi s ratnim zločinom poistovjećuju cijelu brigadu, cijelu županiju i cijelu Hrvatsku. Njima je važan Hrastov, a obrana Hrvatske važna im je samo ako je simbolizira – Hrastov. Ima li išta normalnije nego da jedan grad čuva uspomenu na one koji su ga spasili i na mjesto na kojem su ga spasili!? Naravno, za njih veličanje zločina nije isticanje tobožnjih antifašista krivih ne za trinaest nego za stotine tisuća ubijenih u blajburškim i drugim pokoljima.
Dok ovo pišem stalno mi se u sjećanje vraća onaj glasoviti naslov iz jednog lijevog lista objavljen uoči oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, naravno, maknut čim je stigla vijest iz Haaga, a glasi – “Presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj”. Mnogi su ljevičari očekivali da će prvostupanjska presuda biti potvrđena, da će tako biti potvrđeno i da je hrvatska obrana bila zločinačka, da je hrvatska država nastala na zločinu te da je zločinac njezin prvi predsjednik. Na sjednici karlovačkog Gradskog vijeća na kojoj je preimenovan Koranski most, bio je i Alenko Ribić, pripadnik jedinice Grom, jedan od onih koji je obranio Karlovac, i koji je također glasao za preimenovanje mosta i tako po ljevičarima “veličao zločin”.
Ljevičari danas ne bi mogli pisati o “presudi Tuđmanovoj Hrvatskoj”, ali bi i Ribića i druge hrvatske heroje mogli optužiti za “veličanje zločina” u Tuđmanovoj Hrvatskoj. Ovaj put su drugovi zaustavljeni kao i 1991. – na Koranskom mostu.
Tada rat još nije ni počeo, a Hrastovu su to bili prvi meci koje je ispalio. Problem je u tadašnjoj nespretnoj vlasti. Kao i u cijeloj državi.