Sjećam se.
Bilo mi je desetak godina.
Svakoga dana u predvečerje, u predahu od teška posla, slušao sam djeda kako sa susjedima, ljudima treće životne dobi, razgovara. Ako bura nije cijepala i derala i ako nisu lile mediteranske kiše, okupljali su se na kamenom stubištu između nekoliko vremešnih kuća. Uvijek na istom mjestu. Izbrazdana lica, tamna koža, tvrde, okorjele ruke odavale su lica patnika i nesretnika. Oko njih je sve izgledalo čemerno i tužno. Izgubili su maloljetne i odrasle sinove.
Tko to može razumjeti?
Ti prizori urezali su mi se u sjećanje i prate me cijeli život.
Unatoč svemu, njihov je ponos bio jači od svake nesreće i svake boli. Znali su da se nad njih nadvila hipoteka neprijateljskog kraja i da se na svakom mjestu i u svakoj prilici moraju sagnuti do zemlje po kojoj hode. Kada se, u točno određeno vrijeme, oglase zvona s međugorske crkve sv. Jakova, njima bi prilazile žene u crnoj odjeći i s crnim povezima preko glave.
Tu bi, na otvorenom, poput proljetne sitne kiše, romorila tiha molitva:
- Oče naš, koji jesi na nebesima…
Zdravo Marijo, milosti puna…
Kada završi večernja molitva, žene u crnom, ni jedna starija od trideset godina, s vojskom male djece, svako - kako narod kaže - jedno drugom do uha, vraćale bi se u svoje domove.
Djed je bio miran i odmjeren čovjek. Bio je srednjeg rasta, čvrste tjelesne građe, s bijelim sijedim brkovima kao ukrasom za milimetar-dva spuštenim na gornju usnu. Naradio se u američkim rudnicima, negdje u okolici New Yorka. Ljudi su ga pažljivo slušali i govorili: - Vidio je on svakakva svijeta.
Puno on zna…
Znao je malo engleskog jezika.
Zvali su ga Amerikanac.
Preživio je Prvi, a sljedeći rat teško ga je pogodio. Izgubio je dvojicu sinova. Jedan je bio maloljetan, a drugi mladi roditelj, otac. Unatoč svemu, razborito je govorio. Naširoko je pričao i objašnjavao da ima neko Božje priviđenje i čudesna nadnaravna moć koja upravlja zemljama, ljudima i njihovim sudbinama. Govorio je da Svevišnji nekada na jedno oko zažmiri i ne vidi što se na Zemlji događa. U tim trenucima na sceni se pojave zli, opaki, često i ljudi zamračena uma…
Tako sve pođe ukrivo i naopako.
- Najopasnije je ono vrijeme - govorio je - kada se pojave ljudi koji o svemu odlučuju i svime upravljaju, a u njima se nastanila dva velika zla, plitka pamet i bezosjećajno srce. Tada sve izmakne kontroli. Sve krene u obrnutom smjeru i na Zemlji se dogodi pakao. Dogodi se ono što zdravom razumu ne može u glavu stati. Ali opet - govorio je djed: - Svevišnji je mudar i milostiv, sve će On vratiti na pravi kolosijek.
Na Zemlji će zavladati mir, i eto novoga života…
Moja baka bila je stamena i pobožna žena.
Što je drugo mogla biti?
S molitvom je ustajala i s molitvom se snu i odmoru prepuštala.
O svemu je vodila brigu.
Kada se Svevišnji namrgodi, zagrmi i zaprijeti nevremenom, ona bi pred kuću izašla, ruke visoko k nebu uspravila i počela moliti:
- Sačuvaj nas, Bože, kuge, rata i zle godine.
Danas živimo u zemlji bjelosvjetske političke zavrzlame i nereda. Pred svako zasjedanje nikakva Predsjedništva Bosne i Hercegovine bilo bi dobro popeti se na stubište sarajevske katedrale pa uz veličanstveni spomenik sv. Ivana Pavla II. moliti:
- Sačuvaj nas, Bože, i ti, sveti Ivane, od novog COVID-a, nove Srebrenice, svjetske 1941. i brutalne domaće, 1991. godine…
Zla jedna, zla i druga godina.
Gore i crnje ne mogu biti.
U našoj zemlji, u Bosni i Hercegovini, u minulom stoljeću Svevišnji je žmirio na oba oka. Zato u njoj, i ne samo u njoj, mnogo toga treba popraviti i mnogo novoga izgraditi. Prije svega, političku mudrost treba popraviti, nadograditi je, i na toj platformi stvarati temelje s kojih staro i mlado, učeno i neuko, neće bježati kao od opake bolesti kojoj nema lijeka i kojoj se u trag stati ne može. Voda je do pod grlo došla. Zaslijepljenost u rovovima političke uskogrudnosti nikome neće dobro donijeti. Minule nesporazume valja razborito rješavati, a ne novim požarima razbuktavati.
Nepravde minulih vremena valja ispravno tumačiti.
I otkloniti ih.
Nisu samo drugi krivi i odgovorni. Na poremećenom prostoru treba biti oprezan. Nekoliko hitaca bilo je dovoljno da se ubije jedno cijelo stoljeće. U nastavku kolumne riječ-dvije i o tim pucnjevima.
Popravak i dogradnju ne mogu uraditi palikuće i politički vjetropiri, nego mudri, časni i čestiti ljudi koji imaju viziju nade i još netko tko će slijediti njihove namjere i naume. To mogu učiniti ljudi koji će, poput njemačkog kancelara i nobelovca Willyja Brandta (1913. - 1992.), na mjestu stradanja ubijenih u Varšavskom getu položiti vijenac, kleknuti, pomoliti se i reći: - Mea maxima culpa. Ovom političkom gestom njemački kancelar je za jednu minutu ušao u svemir ljudske mudrosti.
I povijesti, naravno.
S onima koji nisu u stanju to učiniti, koji nisu u stanju kleknuti, pomoliti se i reći: - Mea culpa - Moj grijeh, ponovno možemo uletjeti u rovove balkanskih nesporazuma i krvavih sukoba. Najopasnije je to što za naše prostore povijest nije učiteljica života. Iz dva svjetska i jednog brutalnog domaćeg rata kao da nitko nije izvukao pouke. I pticama na grani mora biti jasno da bolesno društvo ne mogu popravljati i liječiti palikuće, a još manje oni koji mačevima mašu, ognjem prijete, po tuđoj zemlji hode i propovijedaju da će to sutra biti njihovo. Uskotračne mozgove nije lako provjetriti, a još teže na prave tračnice postaviti.
U strahu od stranih posezanja, prije stotinjak godina, okupili su se najumniji ljudi jednog vremena i vijećali kako pronaći okvir u kojemu će se zaštititi nacionalni, duhovni, kulturni i teritorijalni identitet. S Istoka su poručivali da je sve njihovo, sa Sjevera da je Rijeka njihova najveća pomorska luka, a sa Zapada da je Zadar njihov najvažniji grad na zapadnoj obali Jadranskog mora. S hrvatske strane političku ideju zajedništva predvodili su splitski odvjetnik dr. Ante Trumbić (1864. - 1938.) i planetarno poznati kipar Ivan Meštrović (1883. - 1962.).
Sa srpske, bosanske i slovenske strane, u Jugoslavenskom narodnom odboru bili su najugledniji političari, književnici, duhovnici. U tim namjerama bilo je manjih, sporadičnih, lako probavljivih razlika. Ideja zajedništva usuglašavala se i oblikovala desetak godina. Pucnjevi u Skupštini Kraljevine Jugoslavije 20. lipnja 1928. godine, potom u Marseilleu 9. listopada 1934., sve su vratili natrag. Vratili u stoljeće podjela, sukoba, a danas novih priprema za ostvarenje starih propalih ideja i promašenih ciljeva. Ideja zajedničke države je potrošena.
Dvadesetog lipnja 1918. godine Puniša Račić, narodni poslanik i član Narodne radikalne stranke, držao je govor i zaprijetio uporabom oružja u zaštiti srpskih interesa u novoformiranoj državnoj zajednici. S govornice Skupštine Kraljevine Jugoslavije pucao je na predstavnike Hrvatske seljačke stranke.
Na licu mjesta, u skupštinskoj dvorani, prolivena je zastupnička krv. Ubijeni su dr. Đuro Basariček i Pavle Radić. Ivan Granđa i dr. Ivo Pernar teško su ranjeni.
Preživjeli su.
Apsolutni lider hrvatskog naroda Stjepan Radić, pravnik i književnik, poliglot i prevoditelj, od zadobivenih ozljeda umro je 45 dana kasnije. Na ispraćaju, na zagrebačkom Mirogoju, okupilo se milijun ljudi. Staro i mlado, sve što je na nogama moglo stajati i hodati, došlo je odati počast i iskazati zahvalnost. Njegov suradnik sa srpske strane, dr. Svetozar Pribičević, preživio je skupštinski oružani obračun.
Samo nekoliko godina kasnije, 9. listopada 1934. godine, Vlado Černozemski, pripadnik makedonske organizacije VMRO, uz potporu hrvatskih ustaša i talijanskih iredentista, prilikom državnog posjeta Republici Francuskoj ubio je srpskog kralja Aleksandra I. Karađorđevića.
- Puče kolaj svečevoj kobili, i odoše kola niza stranu - pjeva slavni crnogorski pjesnik Njegoš. Ideja zajedničke države, uz apsolutnu potporu svjetskih velesila, životarila je do potkraj minulog stoljeća. Prvo beogradski, a potom marseilleski pucnjevi ubili su jedno cijelo stoljeće.
Ovakva Bosna i Hercegovina kao da ne treba nikome. Ona se prazni. Njezina sudbina je u tome što će završiti kao zemlja umirovljenika i onih koji se spremaju poći na svoje posljednje životno putovanje.
Na ovim prostorima pojam budućnosti kao da ne postoji.
Kao da je protjeran.
Iz dana u dan sukobljavaju se zakon i bezakonje, moral i nemoral, laži i istina. Zemlja se sustavno pretvara u oboljelo kancerogeno tkivo koje razara i posljednje zdrave stanice.
Zato ulicama naše zemlje teturaju radnici bez plaće, umirovljenici koji ne znaju kako do desetog, a ne posljednjeg dana u mjesecu. Mladi, odgojeni i obrazovani ljudi vrebaju prvu priliku i prvi vlak koji će ih povesti negdje. U ovoj rupetini nesretni ljudi gledaju gdje se nalaze kontejneri. Možda se tamo nađe nešto što bi se moglo odjenuti. Možda i objedovati. Na svakom koraku osjeća se zadah siromaštva, podjele, nesporazuma i nedefinirane prijetnje.
Cijela zemlja postala je uznemirujući slučaj. Država je brutalno razvaljena i nalazi se pred demografskim, gospodarskim, duhovnim i političkim kolapsom. Država se guši u blatu nezakonja i korupcije. Nije čudo jer ona se godinama rašiva. Majstori koji rade na njezinu rašivanju rade predano. Krojovođa na sav glas govori kako čeka trenutak da ona nestane.
On govori.
Državno odvjetništvo šuti.
Čudna jada od Mostara grada
U trenucima opuštanja i veselja često se može čuti stara dobra sevdalinka: - Čudna jada od Mostara grada, sve od lani pa evo do sada…
Pjesma opisuje ljubavne jade mlade Čelebića Bibe.
Jadi grada Mostara druge su naravi i predugo traju.
Zapelo je!
Zapelo je baš onako kako je prije stotinu i pedeset godina na Ivan planini, na razdjelnici klimatskih uvjeta i riječnih tokova, zapinjao legendarni "Ćiro". Dvadeset i osma godina je od prestanka rata, a u središtu grada i dandanas putnika i namjernika dočekat će prizori spaljene zemlje.
Ruševina do ruševine.
Prestižni restorani Janje i Petica, Zlatarna Celje, obrtničke radionice, pretvorene su u javni kontejner, u skladište razbacanog otpada. I s druge strane gradske šetnice, oko zgrade javnog restorana, osiguravajućeg društva i Privredne komore, ista slika. Ovaj dio grada najbolje je zaobići.
Prije dvadesetak godina, u svjetlu privatizacijskih poslova, najčešće mutnih transfera, našao se najpoznatiji hotel Neretva. Komisija je hotel prodala visočkom poduzetniku koji svake godine zamijesi vreću cementa i kao nešto obnavlja. Njegova građevinska dozvola ima svevremensku vrijednost. Ni jedan pravosudni sustav ne poznaje ovu mostarsku izmišljotinu.
Tragično je što hotel nije prodan dr. Ćirilu Zovki, slavnom hotelijeru - vlasniku pet hotela s pet zvjezdica u najprestižnijem dijelu Dubrovnika. Tko za ovakve promašaje snosi društvenu odgovornost?
Srušena je stara željeznička stanica, austrougarski muzej.
Srušena je i kuća slavnog hrvatskog pisca, rođenog Mostarca, dr. Predraga Matvejevića, onog koji je bio za pitanja Mediterana savjetnik predsjedniku Republike Francuske, predsjedniku Republike Italije i predsjedniku Republike Hrvatske. Njegova književna djela razgrabljena su u stotinama tisuća primjeraka. Predrag je bio svima drag, samo ne svom rodnom gradu Mostaru.
Kao i njegov prvi susjed i suvremenik dr. Miljenko Beban Martinović koji je u ponedjeljak, 22. travnja, pokopan bez sjećanja Grada, branitelja, Sveučilišne kliničke bolnice, Sveučilišta i vojske mostarskih liječnika. A bio je ljudska, akademska, medicinska i gradska legenda.
I kako piše Ivo Andrić:
- Nitko ne zna što znači roditi se i živjeti na rubu dva svijeta, poznavati i razumjeti jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni zbliže. Nitko i ne zna kako je živjeti razapet kao žrtva i mučitelj u isto vrijeme.
Naša budućnost nije u našoj prošlosti.
Sve za računala, ni dinar za topove.
Otišao je dr. Beban, a Bijeli brijeg ostao crven od stida.
