Jesu li skori izbori u Hrvatskoj u nekoj drugoj zemlji ili u državi iz bajke? Jer slušamo i čitamo predizborna obećanja i gledamo spotove koji Lijepu našu opisuju kao sadašnji ili i sadašnji i budući raj na zemlji, a uloge stranaka ili koalicija kao tvorce toga raja.
Istina, oporba najcrnjim bojama boji posljedice četverogodišnje Plenkovićeve vladavine, ali samo zato da bi istaknula kako je nužno da se vlast promijeni, i da na čelo države zasjednu oni koji će je od HDZ-a spasiti. I komunisti su znali biti kritičniji i realniji. To je samo po sebi dokaz da hrvatska politika živi iznad stvarnosti, da je zapravo nije briga za zemlju, te da je najvažnije održati ili smijeniti vlast. I brojevi o prosječnim i minimalnim plaćama i zaposlenosti, na primjer, očito su neostvarivi, obećavala ih vlast ili oporba. Vjerojatno više od 90 posto birača neće glasati zbog programa stranaka i koalicija ili zato što od ovakve ili onakve vlasti nešto veliko očekuju, nego će lijevi glasati za lijeve, desni za desne, centristi za centriste, ekstremisti za ekstremiste, Istrani za svoje, Srbi za svoje... Vjerojatno će presudni biti glasovi onih koji su najmanje opredijeljeni. I dok tako gledamo spotove koji idealiziraju i zemlju i stranke i osluškujemo što govore birači koji se malo čemu nadaju, u medijima nailazimo na realne tekstove posve suprotne irealnoj predizbornoj promidžbi. U jednom tako čitamo podnaslov: “Prošle je godine Hrvatska prema indeksu stvarne individualne potrošnje i BDP-u po stanovniku, mjerenih standardom kupovne moći, bila na pretposljednjem mjestu u Europskoj uniji, lošiji su bili samo Bugari”. I po drugim pokazateljima smo pri dnu ili na samom dnu EU, a što je najgore i najironičnije, ti se padovi nakon ulaska Hrvatske u EU 2013. godine ubrzavaju.
Glavni razlog zbog kojeg smo u takvom stanju gotovo nitko od stranaka i koalicija koje se natječu za vlast ne spominje. A taj je razlog – Hrvatska je kolonija moćnih zemalja Europske unije. Ni HDZ ni Restart koalicija ne spominju strane profitere koji drže gotovo sve hrvatske banke, a zemlja je bez svojih Središnja tema Hrvatskog proljeća bio je devizni režim. Devizama je pa prema tome uvelike i sudbinom gospodarstva upravljao Beograd baš kao danas Bruxelles. Ali to desnicu ne zanima Rodoljubna zanovijetanja Milan Ivkošić Rajska Hrvatska iz izbornih spotova i stvarnost bez nade banaka kao siromah bez novčanika. Ne spominju milijardske profite koje vlasnici banaka, velikih državnih tvrtki (Ina, Pliva, telekomunikacije...), trgovačkih lanaca... iznose iz Hrvatske. Ne spominju ni isključivi gospodarski pojas dok Talijani u ZERP-u besplatno ulove godišnje hrvatske ribe vrijedne milijardu i pol kuna. A tek usput spominju dramatično iseljavanje Hrvata koji moraju napuštati zemlju čijim gospodarstvom vladaju i koju nemilosrdno perušaju stranci. Ne spominju ni svemoćni uvozni lobi koji za račun stranaca a i po njihovim naumima guši hrvatske proizvodnje kako bi Hrvatska iz moćnih zemalja EU uvozila tako reći sve što joj treba. Osim donekle u Škorinim naletima, tih tema gotovo nema u programima desnih stranaka kojima bi gospodarski nacionalni interes trebao biti na prvom mjestu, kao što je, na primjer, bio u Hrvatskom proljeću 1971. godine koje je najavilo samostalnu Hrvatsku. Još uvijek su im važniji partizani i ustaše, dokazivanje tko je veći a tko manji Hrvat.
Središnja tema Hrvatskog proljeća bio je devizni režim. Devizama je pa prema tome uvelike i sudbinom hrvatskog gospodarstva upravljao Beograd baš kao danas Bruxelles. Ali to desnicu vrlo malo zanima, važnije joj je nekog jugonostalgičara dobro drmnuti nego svi profiti koje stranci iznose iz Hrvatske. Kad je pak riječ o velikim strankama koje se smjenjuju na vlasti, HDZ-u i SDP-u, one ne samo da ne pokušavaju Hrvatsku izvući iz kolonijalnog položaja nego su servilne prema Europskoj uniji čije su moćne zemlje od Hrvatske stvorile koloniju koju uredno iskorištavaju. Gdje su onda ta povećanja plaća i zaposlenosti? Gdje je onda ta rajska Hrvatska u sadašnjosti ili budućnosti iz predizbornih spotova? Ne postoji niti će s ovakvim političarima postojati. Nagađa se hoće li se poslije izbora vlast uopće moći formirati, tko bi s kim mogao u koaliciju, je li moguć savez Škore i Plenkovića... No je li to uopće važno kad će glavne stranke u bilo kojoj koaliciji zadržati politiku koja nas je od 2000. godine samo slabila, gospodarski i politički? Ali tko zna, možda posljedice izbora ne budu očekivane nego – iznenađenje.
