Iako je zasigurno riječ o najopasnijoj i najozbiljnijoj sigurnosnoj krizi na tlu Europe još od balkanskih ratova 1990-ih, ukrajinska kriza ne mora nužno voditi u konflikt. Rješenje te krize zapravo je nadohvat ruke. Izlaz iz geopolitičke slijepe ulice krije se u tzv. finlandizaciji Ukrajine, odnosno ukrajinskom odustajanju od zahtjeva za učlanjenjem u NATO savez i proglašenju neutralnosti, s obzirom na to da ovdje primarno nije riječ o Ukrajini, nego o NATO-u i njegovoj politici širenja do ruskih granica. To je u ovoj situaciji jedini put koji nudi častan izlaz i jednoj i drugoj strani, zadovoljavajući istodobno temeljne interese i Ukrajine i Rusije.
"Finlandizaciju" Ukrajine nedavno je prvi spomenuo francuski predsjednik Emmanuel Macron, kazavši da je najbolji put za Ukrajinu da ta zemlja ostane izvan NATO saveza, što su neki u Londonu i Washingtonu doživjeli kao izdaju. Finska je poslije Drugog svjetskog rata, tijekom kojeg je bila suočena sa sovjetskom invazijom, a zatim se s Hitlerovom Njemačkom borila protiv Sovjetskog Saveza, s Moskvom potpisala sporazum kojim se obvezala da neće ulaziti u zapadni vojni savez, čime je spriječila sovjetsku invaziju i priključenje Finske istočnom bloku.
Iako je sporazum s Moskvom imao niz bolnih točaka i podrazumijevao je određenu rusku kontrolu finske vanjske i obrambene politike, Finska je nesumnjivo profitirala zahvaljujući jedinstvenoj poziciji u kojoj se zatekla nakon dogovora s Moskvom. Finska je za vrijeme Hladnog rata bila ruski prozor u zapadni svijet, što je ostala sve do danas. Ta je zemlja postala i tradicionalna posrednica u pregovorima između Moskve i Zapada i ustrajna zagovornica dijaloga s Moskvom, a Helsinki je postao jedno od ključnih mjesta američko-sovjetskih, a zatim i američko-ruskih susreta na vrhu. U tom kontekstu vrijedi ponoviti ono što je finski predsjednik Sauli Niinistö kazao i neposredno uoči najnovije eskalacije ukrajinske krize, nakon što je u još jednoj posredničkoj misiji najprije razgovarao s američkim predsjednikom Bidenom, a zatim i ruskim predsjednikom Putinom. Niinistö je pozvao na konstruktivan dijalog i uspostavu stabilnih odnosa s Rusijom dalekosežno naglasivši da suradnja Europe i Rusije predstavlja važan stup zajedničke sigurnosti i da stabilni odnosi Rusije i zapadnih zemalja ne mogu biti izgrađeni isključivo na vojnoj snazi jer bi to moglo voditi u još veći sukob.
Finska nije jedina neutralna zemlja u Europi, ali je zbog svoje duge granice s Rusijom u sličnoj poziciji kao i Ukrajina. Finska je zapravo jedina članica Europske unije koja graniči s Rusijom, a nije članica NATO-a, što je i jedan od glavnih razloga zbog kojeg Rusija Finsku ne doživljava kao prijetnju, što bi se eventualnim pristupanjem Finske NATO-u zasigurno promijenilo. Finska je svoju državu blagostanja izgradila upravo na politici neutralnosti. Iako je zaoštravanje sigurnosne krize na europskom istoku dovelo u pitanje neutralnost Finske, baš kao i Švedske, a obje zemlje zbog straha za vlastitu sigurnost ponovno razmišljaju i o ulasku u NATO, malo je vjerojatno da će se to u skorije vrijeme i dogoditi, a jasno je da taj korak ne bi bio dobro prihvaćen u Rusiji.
Iako se ukrajinski zahtjev za učlanjenjem u NATO na zapadnoj strani opravdava pravom suverenih država da samostalno odlučuju kojim će se vojnim i političkim savezima pridružiti, to pravo nije apsolutno. Naravno da države pritom moraju voditi računa o načelu nedjeljivosti sigurnosti, odnosno da Ukrajina i zapadne zemlje ne mogu jačati svoju sigurnost na račun ruske sigurnosti, u suprotnosti s važećim međunarodnim sporazumima, što je, inače, jedan od ključnih zahtjeva Moskve. Neutralnost ne bi bila nešto novo za Ukrajinu s obzirom na to da je ta zemlja sve do dramatičnih događaja u prvoj polovici prošlog desetljeća bila de facto neutralna, sve dok se nije našla na geopolitičkoj vjetrometini postavši zalog u borbi Rusije i Zapada (čitaj Washingtona) za prevlast na postsovjetskom prostoru – borbi koja s većim ili manjim intenzitetom traje još od 1990-ih – i to u trenutku kada je Washington pokušao iskoristiti debakl ruske politike u Ukrajini u vrijeme proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, čemu je američka strana, naravno, i sama snažno pridonijela. Moskva bi vjerojatno prihvatila ukrajinsku neutralnost, baš kao i velik broj Ukrajinaca, unatoč sve dubljim podjelama u ukrajinskom društvu.
Valja podsjetiti da je i aktualni ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski prije nekoliko godina pobijedio na predsjedničkim izborima upravo na platformi rješenja krize na istoku Ukrajine i dogovora s Moskvom, iako sada, pod pritiskom radikala, odbija provedbu mirovnih sporazuma iz Minska, koji su pak jedina šansa za mirnu reintegraciju pobunjenog Donbasa mirnim putem.
Da i u Kijevu razmišljaju o neutralnosti kao o rješenju, jasno je i iz nedavnog istupa ukrajinskog veleposlanika u Londonu Vadima Pristajka, iako su u Kijevu njegovu tvrdnju ubrzo demantirali. Pristajko je rekao da bi Ukrajina možda bila spremna odustati od pristupanja NATO-u ako bi to značilo sprečavanje rata. A o tome svjedoči i izjava ukrajinskog predsjednika koji kaže da članstvo u NATO-u nije "apsolutni cilj". Predsjednik Zelenskij, unatoč političkom neiskustvu, očito shvaća s kakvom se opasnošću njegova zemlja suočava u slučaju slijepog provođenja naloga Londona i Washingtona, koji cinično poručuju Ukrajincima da će ih braniti do zadnjega.
Odustajanje od NATO-a nije samo rješenje za Ukrajinu, nego i za cijeli postsovjetski svijet. Članstvo Ukrajine (i drugih postsovjetskih država) u NATO-u, koji će teško uvjeriti Moskvu da je isključivo obrambeni savez i da ne predstavlja prijetnju Rusiji, nije u interesu ni europskih članica NATO-a, a ni Europe, kao ni Ukrajine, koja bi najviše profitirala od dogovora koji bi joj osigurao mir i razvoj, baš kao što bi Ukrajinci platili najvišu cijenu u slučaju eskalacije i rata. Sigurnosni dogovor morao bi uvažiti sigurnosne interese i strahove Rusije, a neutralnost Ukrajine preduvjet je za takav dogovor. Štoviše, baš kao što ovih dana predlažu neki razumni zapadni stručnjaci i analitičari, aktualnu krizu trebalo bi iskoristiti kao priliku za sklapanje sveobuhvatnog sporazuma s Rusijom o europskoj sigurnosti, a takav dogovor, kao što je rekao i njemački kancelar Scholz, mora biti sklopljen s Rusijom, a ne protiv Rusije. Finlandizacija i pacifikacija, dakle, nije samo rješenje za Ukrajinu, nego i put za cijelu Europu, koja treba novu istočnu politiku (Ostpolitik) i novi detant, a ne konflikt i rat.
