Najteže je pisati o smrti ljudi koje ste voljeli. Jer osim što prebirete po sjećanjima i lijepim uspomenama, osim što vas je vijest o njihovu odlasku iznenadila (jer smrt uvijek iznenadi) i usprkos tome što u mislima hodate po granici između zemaljskog i nebeskog, u napasti ste u smrt nekoga koga ste voljeli i poštivali ugraditi veliki dio sebe. I tako, na neki način, pretjerati. No to ovoga puta nije slučaj. Iznenadni odlazak časne sestre Ljubice Bernardice Kovač, poznate "hercegovačke ljekaruše" iz Posušja, daleko je više iznad naših običnih života.
Ona se kao mlada djevojka, rođena 1939. u selu Batin, nadomak Posušja, odlučuje za redovnički život i stupa u samostan sestara Družbe kćeri Božje ljubavi u Dubrovniku, gdje dobiva redovničko ime s. Marija Bernardica. Uspješno završava novicijat u Splitu i polaže prve svete zavjete 1960., a po doživotnim zavjetima, koje je položila u Brezovici pokraj Zagreba 1966., predaje se potpuno Bogu i kako veli "zanosno nastavlja život u Božjoj redovničkoj lađi". No taj zanos bio je gorka okusa, jer se njezin otac svim silama protivio da mu jedno od jedanaestero djece ide u časne sestre. Ipak, nije posustala.
"Osam godina nisam dolazila kući, jer mi je otac branio ići u samostan. On me jako volio i bojala sam se kako mi neće dopustiti vratiti se. Tako je bilo sve dok mama nije pala i polomila ključnu kost i rebra, pa me rodica iz Mostara pozvala da dođem vidjeti majku, jer je bila jako loše. Brat me dočekao i uveo u kuću upitavši mamu: Znaš li tko ti je došao? Ona je nabrojala sve osim mene, jer me nije očekivala, a tati je poispadalo sve iz ruku kad me ugledao. Zagrlio me i plakao, plakao. Jako me volio. A kad sam došla, roditelji su mi bili jako bolesni", pričala je o svojim redovničkim godinama s. Ljubica, ali to nisu bili samo njezini prvi redovnički koraci, nego je zakoračila u nešto što nije mogla ni sanjati da će jednoga dana raditi, a to je da će liječiti ljude.
Baš poput Spasitelja u kojega je vjerovala svom svojom dušom, ona je prigrlila Evanđelje u svoj njegovoj silini. Naviještala je i živjela riječ Božju, ozdravljala je bolesne, izgonila je zloduhe i pomagala siromašne. Nije joj to, kako bi netko mogao misliti, priskrbilo ni slavu ni čast. Štoviše, kako se njezina misija širila, zavist i ljubomora dvostruko su se umnažale. I u Crkvi i izvan nje. Ona je na to samo odmahivala rukom i dvorištu svoje rodne kuće, gdje je došla prvotno liječiti svoje roditelje, primala je na tisuće i tisuće bolesnih od kojih je službena medicina digla ruke. No, oni su se podizali nakon dodira njezinih ruku. Liječila ih je prvo slušanjem, zatim dodirom, nakon toga čajevima i melemima, a najviše od svega blagoslovom svoje svetosti.
Da, upravo tako, s. Ljubica Kovač bila je oličenje svetosti u današnjem svijetu. Ne samo zbog toga što nije primala naknade za svoju pomoć ljudima pri ozdravljenju ili zato što je pomagala stotine siromašnih za koje nitko nije mario, nego zato što je to činila u ime onoga u kojega je vjerovala, a čije je ime Isus Krist.
"Lijepo je vidjeti kako Božja milost djeluje u ljudima. A najljepše od svega je vidjeti kako želje duše nadahnute Bogom tako pristaju i tako su usklađene s milošću da se čini da su svete stvari duši prirodne, doimaju se dijelom njezina najvlastitijega bića. Bog u nama želi upravo to – tu čudesnu spontanost u kojoj njegov život postaje u potpunosti naš, a naš život njegov, te se čini dan je jednostavno urođeno ponašati se kao njegova djeca, s njegovim sjajem u našim očima", napisao je Thomas Merton, koji naravno nikada nije upoznao s. Ljubicu, ali je upravo nju opisao u ovim rečenicama.
Njoj je, naime, bilo najnormalnije ispred sebe posjesti čovjeka raspadnutih nogu, razmotati njegove zavoje i u smradu gnoja, od kojega bi se njezine pomoćnice razbježale, očistiti te rane, namazati ih melemom, poviti ih i pomoliti se za ozdravljenje. Ili pak u psihički rastrojenu studentu, koji mjesecima nije jeo i kojega su roditelji uzalud povlačili po psihijatrijama, prepoznati sotonsku napast, jer je silno naginjao suicidu te mu kazati: "Pljuni ga!" "Koga, časna?", pitao je on drhteći. "Ama sotonu koji te na to navodi!", odgovorila bi mu i za dva-tri tjedna vidjela bi ga zdrava pred sobom, jer se došao pohvaliti kao je položio sve ispite na fakultetu, kojega je dotad zanemario.
A takvih je primjera na tisuće kod ove redovnice, koja je živjela i umrla u poniznosti i poslušnosti, jednostavnosti i siromaštvu. Sve sažeto u jednoj riječi, a to je ljubav. Prema Bogu i bližnjemu. Ključnim zapovijedima u koje ne stanu sve naše riječi divljenja, poštovanja i ljubavi prema njezinu poslanju, kojemu smo izbliza imali priliku svjedočiti.
