Prije određenog vremena pisao sam o fra Zlatku Sivriću, znamenitom svećeniku, rođenom u Međugorju 1893. godine. Poziv fra Marinka Šakote, župnika u župi sv. Jakova, za sudjelovanje na okruglom stolu kojim je trebalo obnoviti sjećanje na častan život fra Stanka Vasilja, rođenog također u Međugorju 1920. godine, u meni je izazvao osjećaj osobite časti. Laganu strepnju nisam mogao odagnati, bez obzira na to što se, tragom svoga poziva, četiri desetljeća i koju godinu više, u različitim prilikama, sa svoga odvjetničkog stola, obraćam onima od kojih očekujem da će me u nečemu razumjeti.
Evo, što sam za tu prigodu napisao i kazao:
Govoriti o razdoblju života fra Stanka Vasilja u kojemu se našao na udaru novog društvenog uređenja nije jednostavan posao.
Nije jednostavan zbog toga što, u pripremi obraćanja, nisam u rukama imao potpun sudski spis, što nisam mogao vidjeti što je fra Stanku stavljeno na teret, što je rekao u svojoj obrani, kako je Sud obrazložio odluku i zašto se odlučio za tako strogu, slojevitu sankciju. Prvi put na kaznu zatvora u trajanju od devet godina i šest mjeseci, drugi put na kaznu zatvora u trajanju od devet godina te dodatnu kaznu prisilnog rada s gubitkom svih građanskih prava. Kazna je slojevita i ponižavajuća: zatvor, prisilni rad i gubitak građanskih prava.
Međutim, iz drugih spisa koji su se doticali položaja Katoličke crkve u Hercegovini i kaznenih predmeta koji su vođeni protiv svećenika koji su bili na službi u Međugorju (fra Smiljan Zvonar, fra Drago Stojić, fra Ferdo Vlašić i fra Jozo Zovko), ili na one koji su tu rođeni, a bili kazneno gonjeni (fra Vlado Buntić, fra Honorije Čilić, fra Vinko-Mate Dragičević, fra Ratimir-Stanko Kordić, fra Filip-Ivan Sivrić i fra Vendelin Vasilj), nije teško dočarati vrijeme i okolnosti sustavnog progona svećenika, pa tako i kaznenog progona fra Stanka Vasilja.
Pouzdano znam da je fra Stanko Vasilj za vrijeme obveznog služenja vojnog roka prvi put osuđen na vremensku kaznu zatvora u trajanju od devet godina i šest mjeseci, a potom, kako sam već rekao, na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Izrečenu kaznu fra Stanko je izdržavao u Petrovaradinu, Novome Sadu, Sremskoj Mitrovici i Beogradu. Na slobodu je izašao početkom veljače 1954. godine. Životno i profesionalno iskustvo govore mi da je, u jednom razdoblju naše povijesti, bilo dovoljno pojaviti se u habitu s jasnim mislima i čvrstim stavovima da bi vas netko mogao, u svrhu osobnog ili kolektivnog upozorenja, izložiti kaznenom progonu. Tako je bilo i s fra Stankom. Učen, obrazovan, glazbeno nadaren, s otvorenim stavovima nije mogao daleko. Sustigle su ga godine poraća i izložile kaznenom progonu.
U nedostatku sudskog spisa, ovo obraćanje ilustrirat ću s nekoliko slučajeva koji će vrijeme fra Stankova kaznenog progona približiti sjećanjima starijih osoba. A mladima, koji su imali sreću roditi se koje desetljeće poslije, pomoći da upoznaju neugodnu i traumatičnu dionicu povijesti župe sv. Jakova, Brotnja i naroda uopće. Okončanjem Drugoga svjetskog rata, Katolička crkva našla se na žestokom udaru nove vlasti i nove ideologije. Nekoliko sudskih procesa nagovijestilo je da u tom obračunu neće biti milosti, a najmanje pravde. Samo primjera radi, navest ću da je Hercegovačka provincija franjevačkog reda 1949. godine imala pedeset i devet svećenika, a da su dvadeset i osmorica bila kazneno procesuirana i zatvorena. Dakle, svaki drugi! Sve je počelo uhićenjem prvosvećenika Katoličke crkve u Hercegovini. U utorak, 14. srpnja 1948. godine, u Okružnom sudu u Mostaru, u posebno pripremljenoj dvorani i pred brižno biranom publikom, započela je glavna rasprava u kaznenom predmetu koji je pokrenut protiv biskupa Petra Čule, nekoliko svećenika i nekoliko časnih sestara. Iz mnoštva iskonstruiranih inkriminacija navest ću dvije kako bi svakome moglo biti jasno o čemu se radi.
Biskupu Petru Čuli stavljeno je na teret da je neutvrđenog dana, u jesen 1946. godine, u zgradi Biskupije, primio ranjenog odmetnika Neđu Markotića, a potom optuženoj časnoj sestri Feliciji Kravcar naložio previti mu rane, donijeti šalicu toplog mlijeka i pripremiti sobu u kojoj će prenoćiti. Optuženom biskupu stavljeno je na teret da je ujutro, u svojoj blagovaonici, s ranjenim odmetnikom doručkovao i razgovarao o tome kako srušiti postojeći društveni poredak i demokratsku narodnu vlast. Biskupu Čuli stavljeno je na teret i to da je u listu "Kršćanska obitelj" najprljavijim klevetama sovjetskim ljudima i njihovoj slavnoj Crvenoj armiji pripisao da su oni, u Katinskoj šumi, nedaleko od Smolenska, ubili dvanaest tisuća poljskih časnika, iako je dobro znao da su to učinile njemačke "zvijeri". Tako je pisao, tvrdio i gorljivo zastupao javni tužitelj. Četiri dana kasnije, ili točnije 18. srpnja 1948. godine, Sudsko vijeće kojemu je predsjedao sudac Tahir Hadžović, osudilo je biskupa Čulu na vremensku kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina, uz potpuni gubitak građanskih prava u trajanju od tri godine. Na ovu presudu optuženi biskup Čule nije ulagao žalbu. Znao je da je prije navodnog noćenja, Neđo Markotić bio mrtav čovjek. Znao je, kao što danas svi mi znamo, da je pokolj u Katinskoj šumi počinila Crvena armija. Znao je i to da, u tadašnjim društvenim okolnostima, žalba ne bi donijela "bolje dane". Eto kako su obogaćeni anali sudskog beščašća! Anali u kojima je pravomoćno utvrđeno da je časna sestra Felicija mrtvom čovjeku donijela i dala času toplog mlijeka, a ujutro, optuženi biskup, u svojoj blagovaonici, primio mrtvog čovjeka, s njim doručkovao i dogovarao kako srušiti novi društveni poredak, narodnu demokratsku vlast partiju i druga Tita. Evo pravosudne komedije! Mrtav čovjek i živi biskup sjede, doručkuju, planiraju i ruše. Sve po redu.
Samo što su se zatvorile stranice ovoga, Hercegovinu i Katoličku crkvu potresao je početak novog kaznenog postupka protiv fra Smiljana Zvonara, fra Ferde Vlašića, fra Drage Stojića i nekoliko civilnih osoba. Fra Smiljan Zvonar, znameniti svećenik franjevačkog reda, umro je u 41. godini života. Prerana smrt izazvala je puno logičnih i utemeljenih dvojbi o uzrocima koji su mladog svećenika odnijeli na drugi svijet. U to isto vrijeme, uz svećenike, brutalnim kaznenim progonima bili su izloženi i ljudi s prostora zapadne Hercegovine.
Evo jednog primjera:
Tomislav Šutalo iz Čapljine, vojnik na odsluženju vojnog roka u JNA, bio je optužen što je dopustio da se uslijed zime, hladnog vremena i beogradske košave, smrzne voda u vozilu marke James. Tužitelj je tvrdio da su, uslijed toga, na motoru vozila pukla dva rebra i da je na taj način ugrožena borbena gotovost oružanih snaga Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Tomislav Šutalo, poslušajte dobro, prvostupanjskom presudom Vojnog suda u Beogradu, osuđen je na smrt strijeljanjem.
Obrazlažući odluku o kazni, prvostupanjski sud piše:
I tako potječe iz Čapljine, neprijateljskog kraja.
Istina, u drugostupanjskom postupku ova je presuda izmijenjena i Tomislavu, ni krivom ni dužnom, ostade glava na ramenu.
Dok su Bijakovići i Međugorje, mala nepoznata hercegovačka mjesta, bezbrižno ispraćala ponoćne sate 17. kolovoza 1981. godine, prema njihovim središtima nahrupile su jake policijske snage, psi tragači i helikoptersko pojačanje. Iste večeri uhićen je i zatvoren župnik fra Jozo Zovko. Optužen je za neprijateljsko djelovanje jer je u propovijedi i pozdravnom govoru mostarsko-duvanjskom biskupu Pavlu Žaniću rekao: "Molite za sve nas, da nas vrijeme krivih i lažnih učitelja ne zavede!"
Pozdravni govor i propovijed izazvali su lavinu orkestriranih napada.
Jedni su pisali:
"Moramo našem narodu reći što hoće fra Jozo Zovko i slični ekstremisti", a oni drugi, jednako glasno:
"Sve je to ustaško-teroristička mašinerija."
Ne ponovilo se!
Dok slušamo ove tragične spoznaje, kao da s ovih prostora nikada nije otišao onaj mali, debeli, nezgrapni Karađoz iz Andrićeve "Proklete avlije" koji po hapsani hoda i viče da ga svatko može čuti:
"Niko ovdje nije nevin!
Kriv je ili se, makar, o krivca očešao!
Skrivio je nešto, pa makar i u snu.
Ako ništa drugo, tko zna što mu je majka mislila dok ga je u utrobi nosila!"
Zato nije čudo što su hercegovačka mudrost i oprez iznjedrili pjesmu:
"Svjetuj majko sina od malena, Ćelovina tuga je golema!"
Fra Stanko Vasilj časno je nosio habit svećenika franjevačkog reda i teret narodnog prosvjetitelja. Njegovo djelo je veliko, dostojno poštovanja i sjećanja.
