Nema veće boli nego prisjećati se sretnog vremena u jadu, kaže jedna ispaćena duša u petom pjevanju Danteova Pakla. Tko je mogao pomisliti da ćemo se kao sretnog vremena prisjećati svibnja 2019. ili čak siječnja 2020.? Još prije samo tri mjeseca većina Hrvata nije pojma imala tko je Vili Beroš ili Krunoslav Capak. Sretnih li vremena! Bilo je normalno na ulici se rukovati s poznanikom, popiti piće s prijateljima, otići na utakmicu, kino, kazalište, misu, u krajnjoj liniji kretati se bez "brnjice". Djeca su išla u vrtić i školu, studenti na predavanja, ljudi se ženili, ispraćali, krstili, prosvjedovali.
A puno stvari nas je i tada ljutilo i činilo nesretnim. Sad svega toga nema, a najgore je što čovjek nije uvjeren mora li sve baš biti tako. Bez dozvole tijela upitnog pravnog statusa, koje sve više izgleda kao HDZ-ov predizborni stožer, ne možeš ni do Karlovca, Trst se čini daljim od Mjeseca, a došlo je dotle da mi postaje žao čak i ekipe iz "luke različitosti". Kao da je netko pritisnuo pauzu u uobičajenom životnom tijeku. No vrijeme i dalje prolazi pa će nam proljeće 2020. ostati kao neka praznina u životima, otprilike kao što oni koji su izravnije osjetili rat i njegove posljedice imaju osjećaj da im fali jedno desetljeće u životu i da nikada neće uhvatiti izgubljeni korak s vlastitim vremenom.
Sreća u globalnoj nesreći je da postoji daljinski upravljač, pa čim spazim Božinovića i Beroša, munjevito bježim na Netflix na Jordana i Pippena ili na HRT2 gledati Prosinečkog ili Janicu. Ako ništa drugo, ovo je prilika za razlučiti što nam je stvarno bitno u životu, a bez čega se savršeno može. Tko iz ovih čudnih okolnosti ne izvuče neke pouke o sebi i drugima, može smatrati da je u apsolutnom gubitku. Osobno sam naučio kako čovjek brzo srozava kriterije po principu - daj što daš.
Neki dan sam tako umalo počeo pratiti bjelorusku nogometnu ligu. Njihova Vyssgaya Liga je jedina u Europi koja se uredno igra. U nedostatku drugih sadržaja uživo, prenose je i naši kablovski sportski kanali. Odolio sam trenutnoj napasti, ali i odlučio, ako ovo potraje, da ću uskoro upratiti bjeloruske klubove i glavne igrače, odrediti koji su moji i početi gledati to prvenstvo. Nema druge. Nešto se mora pratiti kao potvrda da život ide svojim tokom. Ako nismo još sazreli za aktivno praćenje bjeloruske lige, ostaje nam putovanje u prošlost, kao i svima koji nemaju prave sadašnjosti pa životare od sjećanja.
HRT2 tako već drugi mjesec prikazuje najveće uspjehe hrvatskog sporta. No što ćemo kad izredamo sve uspjehe? Hoćemo li u drugom valu prikazivati neuspjehe ili još jednom reprizirati trijumfe? Jedan od nesumnjivih "profitera" korone je Posljednji ples, američki dokumentarni serijal od deset epizoda koji prati posljednju šampionsku sezonu košarkaške ekipe Chicago Bullsa, ali i sve ono što joj je prethodilo. Priča je velika, mitska, nije riječ samo o košarci i jednoj ekipi, već i o svemu drugome, između ostalog i kako se postaje najbolji u nečemu, ali i kako sve na ovom svijetu ima svoj kraj. Serija je postala globalni fenomen, što ne čudi u vrijeme općeg posta od sportskih događaja.
Pripadam generaciji koja je u djetinjstvu osamdesetih NBA dobivala na kapaljku, nešto malo isječaka, sportskih časopisa, kasnije ponešto preko satelitske. No tako se još jače stvarao mit. Kao djeca sklepali smo vlastiti koš u dvorištu na kojem je iznad obruča jedan malo stariji i vještiji među nama napisao „Chicago Bulls“ i nacrtao nešto što je više sličilo na mršavu verziju kravlje glave s mesnog nareska nego na stiliziranog bika čikaškog tima, ali dobro. Igralo se, znalo se da je Michael Jordan najbolji, ali i da jedan igrač ne može sam Bikove dovesti do prstena prvaka. Kasnije, kad su se ekipirali oko Jordana i počeli osvajati titule kod nas je već počinjao rat, a nakon njega, u drugoj fazi Bullsa su me kao studenta drugi interesi odvukli od praćenja košarke pa mi je priča o Jordanu i Bullsima iz 90-ih ostala nepotpuna.
Sada se kroz serijal kockice sustavno slažu, proživljavaš ponovo ono za što znaš kako će završiti, ali je svejedno napeto. Tu se vidi pripovjedno umijeće autora. Čini mi se kako osnovni razlog uspjeha Posljednjeg plesa leži u njegovoj temeljnoj tragičnoj noti. Nakon što su osvojili petu titulu u sedam godina, uprava Bullsa je procijenila da je ekipa na zalazu i da neće produžiti ugovor treneru Philu Jacksonu, a to znači i siguran odlazak najboljeg igrača Jordana i većine ostalih. Najveći tim svih vremena ulazi u sezonu 1997./98. znajući da je gotovo, ali dat će još jednom sve od sebe da osvoje titulu još jednom, za kraj. Tužno je kako u sportu svi relativno brzo ostare, kako će uskoro usporiti i Ronaldo i Messi, i naš Modrić i doći u situaciju da otegnu još koju godinu u nekom Bešiktašu, L. A. Galaxyju ili Hrvatskom Dragovoljcu, a onda je kraj.
Prolaznost života se možda najočitije vidi u sportu. Ali ostaje mit. Posljednji ples iz tjedna u tjedan nas podsjeća kako se šampion ne rađa već postaje, kako je najveći onaj koji nauči i igrati za tim, ali i da sve veliko što postignemo, napravimo zahvaljujući našim najvećim protivnicima. U doba opće zatupljenosti izazvane koronom, to nije malo.
