Nikada više nitko neće umjesto Srba pisati njihovu povijest. Zaslužili smo i izborili za pravo da mi pišemo svoju povijest ispričamo je. Nitko više nikada neće trovati našu djecu lažima o srpskom narodu... Ovako zbori, ima tome koji dan, srpski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin, poznatiji kao Vučićev megafon. Tamošnjim medijima obratio se u okolici Valjeva, koja je poslužila kao kulisa za kao set filma pod naslovom “Oluja”, a prema riječima producenta Vladana Anđelkovića, riječ je o priči koja se bavi “tragedijom srpskog naroda kroz oči običnih ljudi koji su u zločinu protjerani iz Hrvatske”. Premda je riječ o naoko umjetničkom uratku čija se premijera očekuje u prosincu, jasno je kao dan da je riječ o naručenoj propagandi službenog Beograda, a nedvojbeni politički pečat projektu dao je i posjet filmskoj ekipi ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Vulina, koji je izjavio kako se film “Oluja” snima jer “smo šutjeli o Jasenovcu” i “zato što svojoj djeci nismo dozvolili da znaju istinu o tragediji srpskog naroda te smo dočekali da nam drugi pišu povijest, da nam se podsmjehuju, da nas tjeraju da priznamo lažne genocide, da nas primoravaju da se pravimo kao da je Oluja ‘humanitarna’ akcija’”.

Istini za volju, ni o Jasenovcu nisu šutjeli. O koncentracijskom logoru Jasenovac svjetski ugledni znanstvenici na temelju brojnih dokumenata i svjedočanstava napisali su knjige i stručne studije koje ne ostavljaju nimalo prostora za negiranje ili relativizaciju onoga što se tamo od 1941. do 1945. događalo. Potpuno je jasno tko su i iz kojeg razloga bili stradalnici, a tko počinitelji zločina. Kao i broj žrtava. U ustaškom logoru smrti u kojem su ubijani muškarci, žene i djeca zbog svoje vjerske, nacionalne ili ideološke pripadnosti, njih je 83.145, s imenom i prezimenom. Od toga broja 47.627 je Srba. Pojedini hrvatski povjesničari, poput Ive Goldsteina, smatraju kako je ukupan broj stradalih u Jasenovcu između 90 i 100 tisuća. 
Premda je svaki život oduzet na tako brutalan način previše, svakako ih nije bilo 700.000, kako godinama tvrdi beogradska propagandna mašinerija. I koliko je hrvatska desnica minimalizirala, relativizirala i negirala koncentracijski logor Jasenovac, toliko su srpski nacionalisti pretjerivali, i još to čine, s brojem jasenovačkih žrtava, na njihovim kostima gradeći bešćutni, bljutavi nacionalni mit. 
Taj su mit zacementirali početkom ove godine, kada je u udarnom terminu u subotu navečer na RTS-u prikazan film Predraga Antonijevića “Dara iz Jasenovca”, što je dosad nezabilježen potez, jer je uobičajeno da se filmovi prvo emitiraju u kinima, a tek onda na televiziji. Državna televizija tako je očigledno izbila novac distributerima i pokazala da je ovaj film bitan državni projekt. Ne osvrćući se pritom na prve recenzije u američkim medijima koje su film pokopale ističući kako se radi o jeftinoj srpskoj propagandi usmjerenoj protiv Hrvata i katoličke crkve.
 “Dara iz Jasenovca” očigledno je pretendirala biti svojevrsna srpska “Schindlerova lista”, film koji govori o patnjama jednog naroda i fašističkim zlodjelima, a sada stiže i projekt s identičnom poantom, “Oluja”, prvi srpski film koji govori o progonu i stradanju Srba iz Krajine 1995. godine, redatelja i scenarista Miloša Radunovića.

Mitomanija, utemeljena na lažima i iskrivljenim povijesnim činjenicama, ide dalje. Zašto to Srbi rade? Zato što mogu. Zato što ih pritom nitko ne sprječava i zato što hrvatska državna politika – koja također nije lišena mitomanije i zaklinjanja u Domovinski rat i sve svetinje koje iz njega proizlaze – posljednjih 30 godina nije smatrala za shodno ispričati jednostavnu, gorku, tešku istinu, ali ipak istinu. Istinu o legalnoj i legitimnoj operaciji Oluja, koja je za cilj imala vratiti okupirani teritorij u ustavnopravni poredak, koju su tisuće branitelja iznijeli na vojnički častan način, koja je praćena egzodusom srpskog življa upogonjenu direktivama iz Beograda, naposljetku, koja je iza sebe ostavila i mrlje: ratne zločine, pljačku i palež u režiji pojedinaca koji za njih, mahom, nisu odgovarali. Srpski pogled na Oluju, prema najavama, “na intenzivan će i dramatičan način prati period neposredno prije, za vrijeme i poslije ‘Oluje’”, kako navodi redatelj Radunović, a suflira Aleksandar Vučić. Pritom, hrvatska ministarstva vanjskih poslova, branitelja, kulture... mudro šute u ritmu gromoglasne hrvatske tišine. Na tu tišinu i pokušaje revizije novije povijesti balkanskih naroda povremeno odgovore projektima poput “Četveroreda”, “Generala” ili pak, za branitelje, uvredljivih serija s ratnom tematikom, tipa “Mirko, pazi metak”. Kada je poznato da Hrvati u tri desetljeća nisu bili kadra iznjedriti makar dugometražni igrani film o Vukovaru, koga čudi što se nitko nije sjetio ekranizirati našu pobjedonosnu, veličanstvenu Oluju? Srbi jesu. Oni pišu svoju povijest, mi ih samo nijemo gledamo.

Ova kovanica prodaje se i za 35.000 eura. Imate li ju?