U Italiji, u okolici Napulja, rođen je sv. Toma Akvinski (1225. – 1274.), svećenik dominikanskog reda, filozof, teolog, pisac i vjeroučitelj. Jedan od najvećih umova svog i svih dosadašnjih vremena. On je savjetovao ovako:
”Svakog dana razuman čovjek nekoliko minuta treba biti u samoći. Mora opustiti tijelo, srce, razum i pomoliti se za one koji ga ne vole ili su mu neko zlo nanijeli. U predvečerje, prije nego što se prepusti snu, Bogu se treba pomoliti za svoju domovinu i mir u svijetu”.
Pišući o tome kako treba urediti državnu zajednicu, kaže: “Ako se od države otklone pravda i pravičnost, što je to drugo nego razbojnička pećina”.
U ova tmurna vremena kao da je zaboravljen nauk sv. Tome Akvinskog.
Iz godine u godinu tresu se temelji naše državne zajednice. Nikako se smiriti. Istina, dogodila su se velika razaranja u ljudima i među ljudima. Razaranja koja su skinula maske s prikrivenih i opakih namjera pa se zlo, nesreća i nemiri doimaju kao neko vječito prokletstvo. Posvađani susjedi nikako da se sami ili uz pomoć drugih urazume, pomire i nastave život bez mržnje i težnje za dominacijom nad manjim i nemoćnijim. Kao da živimo u okolnostima pripitomljena mira; kao da ne znamo da pod zemljom nikome neće biti tijesno i da će za svakoga, ovakva, onakva i svakakva, biti mjesta.
Život nas uči da zlodjelo ili neka druga nevaljalština kad-tad znaju isplivati i razotkriti se; ukradena stvar zna se pronaći i vlasniku vratiti, svakoj budali zrno pameti može doći u glavu, ali potreba za ratovima među narodima nikako se ugasiti. Tako je minulo dvadeseto stoljeće proizvelo dva svjetska i desetke manjih ratova, često i brutalnih sukoba s “ukrasima” koncentracijskih logora i plinskih komora.
Nesporazumi na istoku, zapadu, sjeveru i jugu, u utrobi zemlje i na državnim granicama, kao sapeti drijemaju i čekaju priliku da progovore jezikom zla i stradanja. Da u svome suludom pohodu sve satru i unište - ne samo ratnika i jataka nego i nedužno dijete, najveću i najljepšu bogomolju. Tako su u prošlom ratu u gradu Mostaru do temelja srušene katolička i pravoslavna crkva, zdanja koja su bila ukras grada, ponos vjernika. Naravno, porušeno je i nekoliko džamijskih minareta. U ove dane sličnu sudbinu proživljava narod drevne Palestine.
Razborit čovjek mora se upitati – živi li naš naraštaj u vremenu svođenja starih računa, muka i nesporazuma koji oči trljaju i čekaju svanuće svojih, novih zlih namjera? Zato vlastitu povijest ne treba zaboraviti, treba je poznavati, poštovati, ispravno tumačiti i ne dopustiti da nas zavede, obmani i odvede tamo kamo ne bismo trebali poći. Dobro je čuvati se ljudi čijim venama kola krv željna osvete. Koji ne znaju što je proljeće.
Treba se čuvati političkih lidera koji su našu zemlju pretvorili u tamno ogledalo u kojem nitko sebe ne vidi, a sa svih stana odjekuje opomena:
”Bosno moja, krvava haljino,
s tebe uvijek započinju kavge,
krvav ručak, krvava večera,
svak krvave zalogaje žvače,
i krvavom otire se rukom.”
Živimo u vremenu koje zahtijeva ozbiljnije razmišljanje, kvalitetniji duh života i suživota ljudi, naroda i religija. Danas se ratovi ne vode s kopljem u ruci i na dobru konju, nego nevidljivim pticama letjelicama što nose teret koji narode i gradove u zemlju može utjerati. Kakogod i bez obzira na različite puteve, uvijek se može naći mirno rješenje.
Može i u državi kakva na svijetu ne postoji i kakva nikada nije ni postojala. Daytonska “sklepana” tvorevina škripi i puca po svim linijama, životari i muči se sama sa sobom i svim drugim što je okružuje. Živi u strahu i neizvjesnosti jer ni njoj samoj nije jasno što je tuđin planirao, odlučio i što je njegov krajnji interes.
U izmišljenim entitetima daytonskih mudraca narodi se, iz dana u dan, naguravaju te, po svemu sudeći, svatko svakome smeta i živi onako kako ne bi želio živjeti. Svatko razmišlja na svoj način i često se vraća u mitska stoljeća i zamišlja kako izaći iz zamršena i neizvjesna puta, kako se pridružiti zajednici europskih civilizacijskih naroda. Jer tuđa pamet i tuđi interes nikada i nikome sreću nisu donijeli.
Tako dođe vrijeme da visoki predstavnik i armija njegovih suradnika zavladaju i sve pođe naopako i kako ne treba. Oni što su se dočepali apanaža umuknu, drugi se prepuste Božjem proviđenju i vjeruju da će drevnoj kraljevini Svevišnji vratiti dostojanstvo i neće dopustiti da mala i nedužna zemlja tako snažno i tako dugo trpi i pati.
Zaista, živimo u vremenu kolonijalne dominacije velikih sila, u vremenu u kojemu sve treba biti podređeno njihovim interesima i demokratskim shvaćanjima o tome što kome i koliko pripada. Prije stotinu godina Aleksa Šantić (1868. – 1924.), pjesnik koji je žestoko razumio svoje vrijeme i nevolje hercegovačkog puka, pjevao je: “A tebi, k’o psi u sindžiru, bacit će mrve, o sram i grdoba”.
Mrvice i ništa drugo!
Puno je mjesta i krajeva koji su nakon Drugog svjetskog rata u dogovorima pobjednika i pobijeđenih završili tamo gdje nikada nisu bili. Lako je popeti se na govornicu i razularenoj masi reći - ovo je nekada bilo naše. Suvremenici svjedoče da je ratnički govor Slobodana Miloševića na Kosovu polju prije tridesetak godina zapalio balkanske vatre, zapalio bure baruta i osakaćenu zemlju gurnuo u provaliju. Na plamenu kosovskog mita vatre će dugo tinjati i svoju priliku čekati.
Na aktualnoj političkoj sceni postoje još ekstremniji, ratoborniji i opasniji lideri. Otvoreno treba reći da su to ljudi koje je opasala opaka bolest i koji iz povijesti ništa nisu naučili. Istina, teško je suprotstavljene interese svesti u zajedničku brazdu.
Teško je, ali mora se.
Zato trebaju mudri i odlučni ljudi.
Mnogima su zanimljive naše šume, obilne vode i Jadransko more. Kakogod, vjerujem da nećemo ostati vječito prokleta avlija i tamni vilajet koji ne zaslužuje ništa drugo osim trajnih sukoba i nesporazuma, novih bljedolikih gospodara u osobama visokih predstavnika.
Kako god, naša devastirana državna zajednica od koje su i Bog i ljudi digli ruke, nažalost, još uvijek zaudara poput trupla uginule životinje. Sa svih strana dopire miris vonjajućeg tvora za koji se ne zna kojim tračnicama putuje i gdje bi se mogao zaustaviti. Naša zemlja ima sve i nije zaslužila biti privjesak i ubogi srodnik kojega se mnogi počinju sramiti. Nekada i oni koji su joj najodaniji.
Postratne godine odmiču.
Oko nas je sve postalo suho, oporo i bez ljepote. Za vrijeme austrougarske uprave inženjer Fischer je s radnog mjesta u Bosni pisao utjecajnom prijatelju u Beč, u carsku upravu: “Živim među divljacima, neukim i prljavim ljudima. Ovi ljudi ne samo što nisu civilizirani nego se, po mom uvjerenju, neće nikada civilizirati. Ovdje se ništa ne mijenja, ako ne ide nagore”.
A i kako bi moglo biti bolje?
Kada je iz haaškog zatvora na privremenu slobodu pušten dr. Vojislav Šešelj, kod pravnih stručnjaka kaznenog i kazneno-procesnog prava, pa i običnih građana, taj je potez izazvao pravu nedoumicu, a kod žrtava njegova govora – ogorčenje i bijes. Haaški je sud objašnjavao da je na privremenu slobodu pušten zbog teške bolesti, što bi značilo da je na njegove tjelesne stanice pokucala neizlječiva kancerogena bolest.
Drugi su govorili da se Haaški sud zapleo u mreži loše optužnice i loše pripremljenog kaznenog procesa. Da bi se riješio neugodnog “gosta”, Haaški je sud postupio baš onako kako je u neka stara vremena u Andrićevoj “Prokletoj avliji” postupio Karađoz, upravitelj istanbulskog zatvora.
”Šta ti misliš dokle ćeš ovdje smrditi,
kao da nema dosta smrada i bez tebe?
Odmah se gubi odavde!
Da te moje oči nikad više ne vide!
Odlazi!”
Treći, s puno razloga, govore da je to pobjeda Šešeljeve obrane.
A i sam je govorio:
”Pobijedio sam haašku neman.
Ostavio sam je da krvari”.
Danas je i poluslijepu čovjeku jasno da dr. Vojislav Šešelj nije pušten na privremenu slobodu zbog toga što je teško i kancerogeno bolestan. On i danas, iz dana u dan, od prigode do prigode, slobodno i poletno poziva na nove obračune. Njegov govor prepun je mržnje. To je pljusak koji ne prestaje. Ono što piše i govori o susjedima na Kosovu nije pristojno ni napisati. Ali, korisno je osluškivati te zloguke poruke i najave.
Teško i kancerogeno bolestan dr. Vojislav Šešelj poletno se pridružio predizbornoj kampanji u želji da osigura pobjedu svom vjernom učeniku Aleksandru. Jao zemlji u kojoj ratni zločinac međunarodnog profila i teške osude aktivno sudjeluje u političkom životu. Ništa manje i nimalo opasnije nije kada u našoj zemlji ex premijer, osuđenik za nečasna kaznena djela počinjena u nevrijeme, završi u vrhu svoje političke partije. U susjednoj Republici Hrvatskoj, “taze” članici Europske unije, zbog grubih koruptivnih djela, kao na traci, odlaze ministri. Jedan za drugim, gotovo do posljednjeg.
Na 66. beogradskom sajmu knjiga dr. Vojislav Šešelj, pravomoćno osuđeni ratni zločinac, imao je veliki izložbeni štand na kojem su se prodavala njegova znanstvena djela posvećena svemu i svačemu, a najviše reviziji povijesti. Kada je 2015. godine Viši sud u Beogradu donio presudu o rehabilitaciji generala Draže Mihailovića, sve je pošlo drugim putem. Po ovoj presudi on je nepravedno osuđen, pogubljen i pokopan na nepoznatom mjestu. Što će se sutra pisati o Vojnom sudu i Josipu Brozu Titu, “ljubičici bijeloj”, njegovim generalima i suradnicima?
Uz domaće, oboljelo je i međunarodno pravosuđe. Glavnu tužiteljicu Haaškog suda Carlu del Ponte najbliži suradnici optužuju da je, u suradnji sa srpskim ministrom vanjskih poslova, zatamnjivala pojedine dokumente i tako umanjivala kaznenu odgovornost jedne države i više kazneno odgovornih osoba. Ako je to tako, ne može biti težeg kaznenog djela i većeg pravnog beščašća.
Nakon svega, razborit čovjek mora se upitati ima li našoj zemlji lijeka ili će sutra netko ponovno pisati carskom Beču i “kraljevskom” Bruxellesu:
”Ovi se ljudi nikada neće civilizirati!
Ovdje se ništa ne mijenja.
Osim nagore”.
Svatko vidi i svaki dan može čuti kako u dubini kolektivne svijesti živi zapletena misao o prekrajanju granica. U jednom dramskom tekstu glumac razbarušene vanjštine, duboka pogleda i hrapavog glasa, razgovara sa zamišljenom kćeri i govori joj:
”Kćeri moja, ovdje dobra nema.
Dok se još može i dok nije kasno, nešto treba uraditi.
A, što bi to trebalo uraditi?
Muslimane, i ovo malo katolika što je ostalo, iz Bosne treba protjerati.
Što govoriš, jesi li pri pameti?
Kada protjeramo njih, sve pravoslavce hitno preko vode otjerati.
Sve do jednog.
A onda u ovu lijepu zemlju treba dovesti normalan svijet, neka živi i
uživa, na Uni i Sani, na Neretvi i Drini, na Jahorini i Vlašiću i obalama plavog Jadrana.
Neka uživaju kada mi uživati ne znamo...”
Ali, kakogod, Bosna, s njom i Hercegovina, u kojima je Svevišnji ostavio vidljive tragove svojih ruku, jednog dana, podvojena i nasljedno opterećena nazivima i religijama, moraju ući u europski sklop. Samo tako prestat će biti plijen – danas jednih, sutra drugih, gorih, težih i opasnijih visokih upravitelja.•
