Najbolje stihove o životu i smrti napisao je Mehmedalija-Mak Dizdar (1917. - 1971). Boljih pročitao nisam!
Postoje ljudi za koje u kolektivnom sjećanju smrt ne znači ništa. Za njih nema kraja, jer njihovu smrt slavi staza uspona od gnijezda do zvijezda.
Sredinom studenoga 2006. (kako godine brzo prolaze!), na gradskome groblju Sutina, od jednog besmrtnog čovjeka, od legendarnog Sule Repca, sa suzama u očima oprostio se njegov učenik, jednako tako i toliko slavan nogometaš i trener - Duško Bajević. Sretne okolnosti spojile su ove ljude. Primiče se deseta obljetnica od kada u prolazu, kraj mostarskih kafića Tropicana i Iguana, nisam u prilici sresti čovjeka koji je gradu i svima koji u njemu živimo darovao toliko radosti. Zato pišem i - sjećam se!
U izdanju sarajevske kuće Rabic, tijekom 2013. godine, objavio sam knjigu 'Mostarski dragulji - za sva vremena'. Knjiga je bila posvećena književniku Predragu Matvejeviću, dramskom umjetniku Anti Vicanu, nogometašima Muhamedu Mujiću, Ivici Ćurkoviću, Enveru Mariću, Franji Vladiću, Marijanu Kvesiću, likovnim umjetnicima Florijanu Mićkoviću, Jusi Nikšiću i Krešimiru Lediću, košarkašu Draženu Dalipagiću, rukometašici Jasni Merdan i opernoj divi Amili Bakšić-Tvrtković. Godinu dana kasnije, kod istog izdavača, svjetlo dana ugledala je nova knjiga - 'Mostarski dragulji i druge priče'.
Knjiga je bila posvećena akademiku Jakovu Peharu, glazbenim divama Lini Loose i Blaženki Cigić-Milić, legendarnom skakaču Emiru Baliću, najvećem svjetskom rukometašu Zvonimiru Serdarušiću, pjesnicima Miri Petroviću i Draganu Marijanoviću i slavnim nogometašima - Bruni Reparu, Vahidu Halilhodžiću, Blažu Sliškoviću i Predragu-Goci Juriću. Na stranicama ovih knjiga našli su se znanstvenici i književnici, umjetnici i pjesnici, znameniti sportaši i veliki graditelji. Našli su se oni koji su u povijesti grada ostavili neizbrisiv trag. U knjigama 'Mostarski dragulji - za sva vremena' i 'Mostarski dragulji i druge priče', pisao sam o onima s kojima sam mogao razgovarati. Pisao sam o živim legendama grada. Za raseljenim sugrađanima knjige su pošle diljem svijeta.
Oni na sjeveru Europe, u Oslu i Stockholmu, baš kao i oni u kanadskom Torontu i Ontariju, ili australskom Sidneyju i Melbourneu, željeli su sačuvati sjećanje na ljude s kojima su živjeli. I na koje su bili ponosni.
Željeli su sačuvati dio svoga identiteta. Znam da izdavač, s vremena na vrijeme, pravi nova izdanja i s njima putuje po bjelosvjetskim promocijama.
U razgovorima s prijateljima i sugrađanima često su me pitali - zašto nisam pisao o onima kojih više nema.
Mostar je veliko vrelo da bi se mogao upustiti u takve projekte - odgovarao sam.
Opisati živote znamenitih sugrađana, posao je za tim izvrsnih spisatelja i kroničara. Kako zaobići olimpijske nogometaše - Miroslava Brozovića, Krunu Radiljevića i Vladu Zeleniku? Umjetnike - Mirka Kuvačića, Karla Afana de Riveru, Antona Motiku, Mehu Sefića? Graditelje - Mujagu Komadinu i Miroslava Loosea? I cijelu plejadu jednako slavnih osoba...
O nekima od njih Branimir Brana Martinac priredio je vrijedna monografska izdanja. I oni koji se nisu našli u monografijama debelih korica i čvrstoga poveza zavrjeđuju to isto.
Ipak, na nagovor mnogih, odlučio sam napraviti iznimku.
Odlučio sam jednu kolumnu posvetiti legendarnom Suli Repcu, izvanserijskom krilnom napadaču mostarskog Veleža i splitskog Hajduka, nogometnom treneru, kozeru i zabavljaču. Odlučio sam pisati o čovjeku kojeg pamte mostarske mahale i splitske kale, mostarski gurmani i dalmatinske konobe u kojima je uživao, prijateljevao i pjevao - 'lijepi li su mostarski dućani', a s vremenom - i najljepše dalmatinske pjesme.
Geza Šenaur, jedna od legendi splitskih Bilih, sjeća se da je na gostovanju u Turskoj, s nekim gitaristom, Sula Rebac imao cjelovečernji koncert.
Pjevali smo do osvita dana. Nikada Split nije imao takvog igrača, zabavljača i šarmera kao što je Sula - uglas će vam reći svatko tko je vezan uz kultnu splitsku nogometnu momčad.
Nazvao sam Ivicu Ćurkovića, nogometnog akademika i čovjeka s kojim se može razgovarati o svemu. O ruskoj i francuskoj književnosti, drevnoj i avangardnoj likovnoj umjetnosti, o kazališnim i filmskim ostvarenjima. O svemu, a o nogometu kao svojoj životnoj filozofiji, na poseban način.
Dok s Vama razgovaram, u uredu na beogradskoj Bežanijskoj kosi, pred očima mi stoji fotografija FK Velež. U Mostaru je rano proljeće. Svi smo u bijeloj odjeći. Predvodi nas kapetan Muhamed Mujić, nazvan Messi prije Messija, Dane Prajo, Pinda Zelenika, Sula Rebac, Vlado Slišković, Mehmed Handžić, Zdravko Rodin, Zejnil Selimotić i Kruno Radiljević. Bila jer to sezona 1960./1961. Među njima bio sam i ja, sedamnaestogodišnji dječak na svome debiju i prvoj utakmici za nogometni klub Velež. To je utakmica na kojoj se Sula Rebac opraštao od aktivnog igranja. Stadion, kako se kod nas kaže - pun k`o šipak, nijemo je i s poštovanjem promatrao trenutke rastanka. Za mene, za dječaka koji je prvi put odjenuo dres prve momčadi i izišao pred publiku koja ne oprašta propuste i prosječnosti, taj događaj duboko se urezao u sjećanje. Možda i više od onoga kada sam sa svojim Sent Etienneom, protiv madridskog, kraljevskog Reala, igrao finalnu utakmicu Lige europskih prvaka.
Sula Rebac neponovljiva je nogometna veličina. Malo je pričao o nogometu. O Splitu i Hajduku, Vladimiru Beari i Bernardu Vukasu, svojim suigračima, znao je pričati dan i noć. O Beari kojemu je bilo nemoguće dati gol ili o Bernardu Vukasu koji je sam mogao pobijediti svaku drugu momčad, znao je pričati satima. Zanimljivo je da u splitskom navijačkom svijetu i dan-danas žive legende Beara-Vukas-Rebac.
Za Mostar je bio vezan posebnim nitima. Mogao je bez svega. Bez svoje mahale, avlije i grada – nikako!
Nasreću, Sula Rebac prihvatio se trenerskog posla. Vježbao je juniore Veleža i s vremenom isklesao nogometne velikane - Dušana Bajevića, Envera Marića, Jadranka-Ćelu Topića, Franju Vladića i cijelu ekipu za kojom je ludovao nogometni svijet. Nogometna karijera Sule Repca mogla je dosegnuti planetarne razmjere, onakve kakve je dosegnula moga suigrača Michela Platinija. Sula je bio vezan uz grad, pjesmu, društvo i prijatelje. Konačno, veliki nogometaš, pravi dragulj, ali, jednako tako, veliki nogometni znalac i učitelj. S vremena na vrijeme sretali smo se na nekim utakmicama i prigodom mojih dolazaka u Mostar - tečno, kao književnik ili nadahnuti odvjetnik, priča i ne zastaje legendarni Ivica Ćurković.
Štof za Sulu, krava za Andriju
Malo je živih suvremenika Sulejmana Sule Repca. Jedan od njih je i mostarska legenda Cojla Semiz.
Rođeni smo u isto vrijeme, odrastali i dijelili sudbinu grada. Pamtim Suline prve korake i sve drugo što je ostvario u svojoj prebogatoj nogometnoj i trenerskoj karijeri. Split, kao veliki mediteranski grad i njegov Hajduk, privlačili su svakoga izraslijeg nogometaša s prostora bivše države. Istina, u Hajduk su odlazili najbolji. Tako je bilo i s nogometašima mostarskog Veleža. U Split su, nakon Sule, otišli Boro Primorac i Blaž Slišković. Nitko se kao Sule nije suživio sa Splitom. Svojim vozilom odveo sam ga u Split. Puno je legendi koje se vežu uz život ovoga, po mnogo čemu jedinstvenog čovjeka.
Znam da je za prelazak u Split dobio tri metra štofa kako bi sašio odijelo. Štof je bio poznate marke Teokarović. Odijelo se šivalo u Krojačkoj zanatskoj zadruzi po posljednjoj modi; Nešto širi reveri i dva šlica otraga. Sule k`o Sule! Odijelo je davao svakome kome je pristajalo. Između splitskog Hajduka i beogradskih klubova vladalo je veliko rivalstvo. Jednom prigodom u Split je u najboljem sastavu došao beogradski Partizan. Na svakome mjestu postavljalo se pitanje - kako s takvom momčadi izići nakraj? Kako ostati neporažen? O pobjedi govorili su samo najhrabriji. Među njima bio je i Sula Rebac. Od Uprave kluba zahtijevao je da ga nakon utakmice, na izlazu sa stadiona, sačekaju fijaker i harmonikaš.
Provozat ćemo se Rivom i pjesmom proslaviti pobjedu! - samouvjereno je govorio. Teško je zamisliti, a pogotovo opisati što je kralj bez krune te večeri doživio. Nitko kao Split i Dalmacija nisu vezani uz svoj klub. I danas, u svakoj splitskoj konobi, kada počnu razgovori o nogometu, Sula Rebac nezaobilazno je ime.
Današnja vremena su u svemu, osobito u nogometu, drukčija. Mladim ljudima teško je približiti okolnosti u kojima su igrale generacije Sule Repca. Za mostarski Velež, Čapljina je bila pravi rasadnik vrsnih nogometaša. Neki su odlazili prema Sarajevu i Zagrebu, a k nama, u Velež, došao je najbolji izdanak. Došao je Bruno Repar, velemajstor na terenu i profinjeni gospodin u svemu. Siguran sam da grad nikoga nije zavolio kao Brunu Repara. Kao nogometaš, a kasnije kao obrazovan i uspješan trener mogao je poći na bolje i sigurnije destinacije. Bruno je ostao u gradu. U to vrijeme ili nešto prije Brune Repara, u Gabeli je bljesnula prava nogometna zvijezda. U Upravi Veleža sve je bilo na nogama. Kako u Mostar dovesti darovitog Andriju Ankovića?
Njegov transfer bio je na razini kupnje krave koja bi bila predana njegovoj majci. Hajduk je bio nešto brži. Vjerojatno je darovao kravu i tele i tako olimpijskog reprezentativca doveo u grad podno Marjana. Eto, dva izvanserijska nogometaša na transfer listama vrijedila su tri metra štofa i jedne krave muzare.
Predsjednik Olimpijskog odbora Bosne i Hercegovine, mostarski dragulj, nogometaš i čelnik nogometnog kluba Velež, sjeća se Sule Repca kao izvanserijskog nogometaša i još više kao trenera, pedagoga i učitelja. Pod njegovom dirigentskom palicom stasala je generacija darovitih nogometaša za kojima je ludovao nogometni svijet. Spletom različitih okolnosti, a prije svega interesima Crvene zvezde, Partizana, Dinama i Hajduka, nisu postali prvaci bivše države. Unatoč tome, svatko će reći da je generacija Sulinih učenika igrala najljepši i najzanimljiviji nogomet.
Prije nekog vremena u ruke mi je došla knjiga dr. Ive Sivrića naziva 'Čovjek i smrt'. Kada sam zatvorio posljednju stranicu neobične knjige, stekao sam dojam da je umni svećenik pročitao sve što je netko napisao o životu i smrti. Zanimljivi su opisi smrti mislilaca, književnika i pjesnika - Ivana Turgenjeva, Lava Tolstoja, Maksima Gorkog, Ernesta Mullera i drugih velikana uma i duha.
Jedan od njih piše:
Ako bi u nebu postojalo privatno vlasništvo, to više ne bi bilo Kraljevstvo Božje. U Božje Kraljevstvo možemo ući kao čiste osobe bez svojih dobara, dionica i nekretnina. Kada bih i o čemu odlučivao, jednu livadu na Božjim prostranstvima, baš onoliku kolika je ona pod mostarskim Bijelim brijegom, odvojio bih i dodijelio Suli Repcu. Neka tamo, na drugome dalekom svijetu, vježba neke druge Prinčeve, Mare, Ćele, Bake, Kulje, Čorbe, kako su se odmilja nazivala njegova mostarska djeca. I njemu bi bilo običnije!*
