Vukovarska tržnica, mora se priznati, izgleda neobično živo za jedan Grad Mrtvih, kako ga titulira Boris Dežulović u svojoj kolumni. Grad “kojeg se boje Hrvati, što ucijenjeni državnim pijetetom provjeravaju jesu li slučajno planirali kakav ljudski život” u vremenu i prostoru u kojem je, zaključuje Dežulović, život zabranjen jer se slavi smrt, da vas “j...la smrt” i “j… vas Vukovar”, kraj citata. Pa ipak, unatoč upozorenjima da stupate u grad kojeg se boje Hrvati, ne treba biti previše hrabar da bi se u bilo koje doba godine posjetilo Vukovar. Čudesan grad, uvjerit ćete se.
Vjerni čitatelj Dežulovićeve kolumne pomislit će da je ona zgrada na kojoj piše Gradska tržnica zapravo lijep primjer grobne arhitekture u kojem se prodaju plastični lampioni, a kad ono - unutra prava tržnica, s pravim domaćim proizvodima, koje uzgajaju i prodaju fini živi ljudi. Obilazio sam tržnice od Nairobija do New Yorka, od Shiraza do Champagne, ali kad me ljetos na vukovarskoj tržnici privukao pogled na štand neke gospođe iz Iloka, pa kad mi je stala objašnjavati kakva je koja sorta grožđa, i kad sam na kraju odabrao nešto zvano Black Magic (“kao da su hrskavi, pucketaju dok ih grizete”, bila je rečenica koja me osvojila), svi okusi ovog svijeta na koje sam ikad naišao nisu se mogli mjeriti s time. Što je čudesno iskustvo, s obzirom na to da se sve događalo u grobnici, za Borisa Dežulovića, lišenoj bilo kakvog života. Da ne govorim o mliječnom odjelu, na kojem ćete uvijek naći par gospođa iz okolnih sela (iz Pačetina, čini mi se) čiji podlijevani sir u bilo koje doba dana i noći pobijedi bilo koju majstoricu sira i vrhnja bilo gdje u Hrvatskoj i šire. Puno je još sličnih primjera iz života (ne smrti) Vukovara, ali poanta je u sljedećem.
Proglašavanje Vukovara mrtvim, i apsolutno lišenim svih onih malih, svakodnevnih stvari koje život znače, užasno je velika uvreda prema svima koji se trude živjeti u Vukovaru ili s Vukovarom u mislima.
A kad je takvo proglašavanje utemeljeno na plitkoj statističkoj argumentaciji, kad netko odlazi u takvu krajnost da Vukovar proglasi Grad Mrtvim bez da ga je posjetio i dobro provjerio svoju tako radikalnu tezu o tako osjetljivoj stvari, onda je to još veći užas.
To nije novinarstvo. To su predrasude. Glavni problem s Dežulovićevom kolumnom jest u tome što koristi Vukovar kao poligon za iskazivanje svojih predrasuda isto onako kako ga, samo sa suprotnim ideološkim predznakom, koriste ti kojima Dežulović prigovara da zloupotrebljavaju Vukovar i Vukovarca u političke, državotvorne ili nacionalističke svrhe.
Jednako kao što Vukovaru ne daju živjeti oni koji zloupotrebljavaju kulturu sjećanja i moralnu potrebu pijeteta da bi deformirali normalno društvo danas, tako Vukovaru ne daju živjeti ni oni koji malodušno proglašavaju svaki napor obnove života u Vukovaru nepostojećim, bezvrijednim, odnosno vrijednim jedino prijezira i psovke.
A Dežulović upravo to radi.
I čitavo to društvo iz iste eho-komore, koje ponavlja da je Vukovar mrtav, što su se potrudili provjeriti kada točno?
Na filmskom festivalu? Na kupanju na dunavskoj adi, do koje doveslaš u kajaku, iznajmljenom kod herojskih malih poduzetnika što na Dunavu plove elektro-solarnim turističkim brodom? Na promociji knjige Neleta Karajlića (da ne budemo “ziheraši” pa ne spomenemo nekog hrvatskog pisca)? Ili na festivalu VukovART, koji je doveo tridesetak vrhunskih uličnih umjetnika da oslikaju grad nevjerojatno živim 3D grafitima?
Nigdje, jer najlakše je, naravno, pljuvati iz daleka, u svetoj i časnoj borbi za dokazivanje vlastitih predrasuda.
A ovdje se vidi predrasuda da domoljublje, pogotovo u hrvatskoj verziji, ne može donijeti bolji život. Možda ne može, ali možda i pokušava. Ono što niti može, niti pokušava, jest proglašavanje živog grada mrtvim i beznadnim za svaki pokušaj obnove. A kod Dežulovića se sve to temelji na argumentu da je 5500 ljudi otišlo iz Vukovara u posljednjih 10 godina, odnosno “pobjeglo glavom bez obzira” od te nepodnošljive kulture sjećanja.
Da, ljudi odlaze iz Vukovara, kao i iz tolikih drugih dijelova Hrvatske, pa i Europe, ali dopušta li pisac mogućnost da je među tih 5500 bilo barem nekoliko onih koji su umrli voleći do zadnjeg daha taj i takav, svoj Vukovar? Koji nisu iselili, pogotovo ne u znak protesta i uz psovku na ustima? Ja znam za pokoje takve pokojne. Blago onima koji ne znaju, niti žele znati, nego radije biraju čak i takvima staviti svoju jeftinu psovku u usta.
