vojim položajem, posebnim svojstvima i zanimljivim ljudima, Hercegovina, kao južni dio naše zemlje, oduvijek je privlačila znanstvenike, pjesnike i umjetnike. Često i ratnike opasnih namjera.
O stoljećima osmanske okupacije nastale su povijesne knjige i studije, pripovijetke i romani; skladane su opere, operete i izvrsna poezija.
O vremenu prastare i stare Jugoslavije, također.
Vrijeme posljednjih ratova (1941. i 1991.) i njihovih poraća, čeka sud ozbiljnih znanstvenika i objektivnih aktera burnih događaja. U svakom slučaju, Hercegovinom i njezinom sudbinom brinuo se svatko. Istina, nitko toliko predano i tako odano kao bosanskohercegovački svećenici franjevačkog reda.
Svijet priča i govori da je Hercegovina siromašna zemlja. Ja, naprotiv, tvrdim da tako nije. Kada bi bezdušna vlast prestala iscrpljivati ovu zemlju, Hercegovina bi bila raj na ovom svijetu – ovako je, prije stotinu godina, govorio karizmatski svećenik fra Didak Buntić.
U oštrom prosvjedu upućenom nadležnom ministarstvu u Sarajevo on piše:
“Mi plačemo i kukamo nad ovom nepravdom, do neba se čuje. Ali Vi nas ne čujete ili, možda, ne hajete za nas. Je li pravo, preuzvišeni gospodine ministre, da hercegovački sadioci duhana, pred ovom državom rade kao robovi, a da za to ne dobiju ni komad najprostijeg crnog kruha!?”.
Iz brojnih pisama ključa vrelo Didakovo ogorčenje. Kao u Andrićevoj “Priči o kmetu Simanu”:
- Kada ljudi kroz naraštaje, iz dana u dan, iz godine u godinu, rade za drugog i uviđaju to i osjećaju, a nemaju snage pokazati svoja prava osjećanja, nagomila se u ponekom od njih gorčina stotina hiljada ljudi i desetina pokoljenja. Tako je do trenutka u kojemu kmet Siman, u zanosu progovara:
- Ne, nije tako, Ibraga.
- Pa, kako je, kad nije tako? – upita aga meko.
- I tvoje je nekada bilo naše, pa u neko vrijeme i po nekom pravu, postade vaše. E, kad je ono što je od davnina bilo moje moglo postati tvoje, može, vala, i ovo što se zove tvoje, postati moje, kao što je i bilo.
Fra Didak se borio s nepravdom prošloga stoljeća. To su bile godine u kojima je njegovo Brotnjo živjelo od sadnje, proizvodnje i prodaje duhana. Drugih izvora nije bilo. Kada već spominjem fra Didaka, podsjećam na velebnu knjigu dr. fra Andrije Nikića – knjigu koja, na 800 stranica, svjedoči o svećeniku koji čeka pravorijek o onom što je radio, što je podnosio, i koja daje upute kako se ustrajno i odlučno treba boriti za pravdu, pravičnost i narodne interese.
Tromeđa
Na tromeđi putova koji vode u pravcu Mostara, Ljubuškog i Širokog Brijega, na mjestu današnjeg suvremenog kružnog toka, nalazio se prvi najstariji međugorski ugostiteljski objekt. Bila je to gostionica “Kod veselog Frane”. Mala, prizemna i jednostavna kućica, u koju je nekoliko ljudi moglo ući, bila je svratište onima koji su imali potrebu poći do Ljubuškog, prvoga većeg mjesta ili nešto udaljenijeg i većeg Mostara.
Tu bi se sklonili od sunca, kiše i vjetra, počastili kavom, rakijom i Boga molili da nađu mjesto u autobusu koji je tim putem ujutro prolazio, popodne se vraćao. Putovi su bili makadamski. Privatnih vozila nije bilo ili su se, u cijeloj zapadnoj Hercegovini, na prste jedne ruke mogla nabrojati.
Odnosi između zapadne Hercegovine opterećene hipotekom neprijateljskog kraja i Mostara, kao političkog, gospodarskog, kulturnog i duhovnog središta, sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća, počeli su otopljavati. Nakon posjeta Cvjetina Mijatovića Čitluku i Džemala Bijedića Širokom Brijegu, prilike su se počele smirivati, ali su, unatoč tome, prouzročile masovne odlaske na rad u inozemstvo. Odlazilo se na sve strane. Najčešće u Njemačku i najbližu Austriju. O povratku – malo je tko razmišljao. Baš kao i danas, u vrijeme opće depresije i razočaranja u domaću političku scenu i površnu, prijetvornu međunarodnu pomoć i potporu.
Prva generacija “gastarbajtera” živjela je životom suvremenih robova. Druga i treća donijele su civilizacijski iskorak i napredak. Ljudi su ovladali jezicima, suvremenom tehnologijom i upravljanjem novcem. Međugorje, mjesto koje je sredinom prošlog stoljeća imalo jednu gostionicu, ništa drugo i ništa više, danas se ponosi s dvadesetak suvremenih, komfornih hotela i stotinjak raskošnih obiteljskih vila. U kraćem razdoblju, nijedna pokrajina nije napravila iskorak koji se može mjeriti s ovim zapadnohercegovačkim.
Uz to, Međugorje ima i još nešto.
Ima dva turističko-sportsko rekreacijska i kulturna centra, primjerena najvećim europskim metropolama.
Kada izađete iz kružnog toka na Tromeđi i pođete u pravcu centra i crkve sv. Jakova, na razdaljini od nekoliko stotina metara, putnika namjernika dočekat će sportski centar Circle International. Uredne pristupne ceste, raskošno zelenilo, do neba visoki čempresi i cvjetne leje, vodit će vas pored zatvorenih i otvorenih bazena, pored igrališta za odbojku i tenis, nekoliko nogometnih terena i restorana - do vinarije.
Prije desetak godina, na pripremama nogometaša Dinama, za vrijeme ručka i predaha, pitao sam Ćiru Blaževića, trenera svih trenera – kakve dojmove nosi iz ovog centra.
Reče mi:
- Da centar ima svoj hotel, mogao bi primiti svaki klub na svijetu. Mogao bi ugostiti Barcelonu i kraljevski Real Madrid.
U međuvremenu, u kompleksu je niknuo moderan i luksuzan hotel La Casa Grande i dvanaest istoimenih kućica - komfornih bungalova za obiteljski smještaj sportaša i osoba koje su u njihovoj pratnji. To je, jednostavno rečeno, urbanističko čudo. Čudo koje je, na stotinjak tisuća četvornih metara, izronilo iz hercegovačkog krša, koje treba posjetiti, razgledati i u njemu uživati.
Zapadna granica sportskog centra Circle International naslanja se na drugi kompleks - na ono za što možemo, s pravom i pokrićem, reći da je čudo nad svim čudima.
Mostarski projektni ured “Čip” – Paja i Meho Omeragić, otac i sin, mađioničari svoga posla, na golemom kompleksu sagradili su turistički, sportski, rekreacijski i kulturni centar o kojem se priča i pripovijeda - u kojem samo sretnici mogu uhvatiti slobodno mjesto.
Na ulazu u centar, umjesto suvremenih kovanih ograda i ulaznih kapija, s lijeve i desne strane, dočekat će vas i “pozdraviti” dvije velike lijepo oblikovane kamene gromade. Simboli mjesta i kraja. Na prvom koraku, putnika namjernika dočekat će sklad parkirališnog prostora, pristupne ceste, recepcije, suvenirnica i restorana. O svakom detalju vođeno je računa. Sve odiše izvornom, vremešnom Hercegovinom. Pedesetak kamenih objekata za smještaj gostiju, crkva, muzej, amfiteatar, kongresna dvorana, boćalište, staje za stoku, mala jezera, hotel i raskošan bazen s 2000 četvornih metara vodene površine - svakom gostu pružaju mogućnost potpunog ugođaja.
Cijeli kompleks, od ulaza do bazena, ispresijecan je kamenim stazama i potočićima, oplemenjen stablima starih maslina, palmi, magnolija i vinovom lozom, kao zaštitnim znakom kraja.
Nijedna turistička destinacija, ona u Istri ili na nekom drugom dijelu Mediterana, ne može gostu pružiti nešto više. O svemu, iz sata u sat, brine se agilni ravnatelj Branimir Penava. Tu nema milosti ni oprosta. Sve mora biti na svom mjestu.
Oba kompleksa izgrađena su na surom hercegovačkom kršu pored kojih, tek na udaljenosti od desetak kilometara, protječu rijeke Neretva i Trebižat. Vrijedni ljudi bušili su utrobu zemlje i na 205. metru pronašli podzemne vode, pripitomili ih i za svoje komplekse osigurali tekućinu koja život znači.
Renesansni hrvatski pjesnik Luko Paljetak (Dubrovnik, 1943.) napisao je pjesmu, koju je s puno zanosa pjevao Vice Vukov (Šibenik, 1936. – 2008).
To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,
tu je stari temelj, tu na kršu tom
Tuđin i oluje kidali su nju,
ali ona tu je, sve dok mi smo tu.
Kad dođem u Međugorje i prošećem se prelijepim sportskim centrom Nike Dodiga, a potom čarobnim prostranstvom Dobroslava i Vlatka Barbarića, u misli mi dođe ova pjesma i ovi ljudi. Oni koji su na starom temelju i na rodnom kršu podigli ovakva zdanja, dostojni su divljenja i najviših društvenih priznanja. A nakon svega, pitam se: Što bi ovi ljudi uradili da žive u normalnoj državi, da imaju njezin poticaj i vlastiti bankarski sustav? Hercegovina je, zaista, nepresušno vrelo vrijednih i hrabrih ljudi, talenata i osobenjaka, spremnih na žilavu borbu, kako se i njihova postojbina vjekovima bori s kišom, burom i neprijateljima opasnih namjera…
S pravom, nobelovac Ivo Andrić piše:
“Hercegovina, osobito ona južna i jugoistočna, ima poseban soj ljudi. To su ljudi koji su više skloni računu nego osjećaju. Ali, njihova računica je tako dobra i sigurna da je redovito korisnija zajednici i pojedincu nego mnogi osjećajni ljudi zamagljena vidika i plitke pameti”.•
s
