Godinama se borbu na crnogorskoj političkoj sceni prikazivalo kao nadmetanje tzv. suverenističkog i prosrpskog bloka. Bilo je to pojednostavljeno i u konačnici netočno svođenje politike Crne Gore na dvije krajnosti. Protekla dva izborna ciklusa pokazala su da je itekako popunjen politički prostor između tih tradicionalnih polova.
Nije da u Crnoj Gori nema političkih snaga kojima je ključna, pa možda i jedina odrednica crnogorstvo, odnosno srpstvo, ali sve veći prostor zauzimaju oni koji biračima nude i nešto drugo. Da nije tako, ne bi se u nedjelju u Crnoj Gori dogodio presedan da stranka koja do prije 10 mjeseci nije postojala postane najjača snaga u parlamentu. Pokret "Europa sad" imat će najviše zastupnika u crnogorskoj skupštini, a kako je i novi predsjednik države iz iste stranke, može se reći kako je PES danas vodeća politička snaga.
Razloga za zadovoljstvo ima i Demokratska partija socijalista Crne Gore (DPS). Stranka koja je 30 godina vladala Crnom Gorom i čiji je čelnik Milo Đukanović, kao najdugovječniji europski vladar, nedavno morao priznati politički poraz, uspjela je zaustaviti pad potpore. DPS je izbore okončao na drugom mjestu s respektabilnih 23 posto glasova. U nekim prošlim vremenima oko DPS-a okupljale su se i nacionalne manjine. Pokretao ih je strah od povratka u devedesete koje su za Hrvate, Bošnjake i Albance u Crnoj Gori bile traumatične. "Reformirani" Đukanović bio im je manje zlo od bučne, klerikalizirane srpske oporbe koja nikad nije prežalila raspad zajednice sa Srbijom, priznanje Kosova i ulazak u NATO.
Ovaj put manjine su odlučile potražiti svoje mjesto na političkoj sceni Crne Gore, što izborni rezultati jasno potvrđuju. Čak 10 od 81 zastupničkog mandata pripada manjinskim strankama. Posebno je izražen rast popularnosti Bošnjačke stranke koja je udvostručila broj mandata i imat će šest zastupnika. Dvije albanske stranke imat će ukupno tri, a u parlament se vraća i Hrvatska građanska inicijativa s jednim zastupnikom.
Hrvati u Crnoj Gori očito su učili na vlastitim pogreškama i činjenici da ih ovako malobrojne svaka podjela skupo košta. Mogli su i na primjeru svojih sunarodnjaka u Bosni i Hercegovini vidjeti kako se gubitak političkog utjecaja zbog malobrojnosti može nadomjestiti samo zajedništvom. Dakako, nije ustavna pozicija Hrvata u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori ista, ali demografski problemi i opasnost od majorizacije jesu. Zato je važno da su Hrvati na ovim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori postupili mudro i vrlo vjerojatno sebi osigurali sudjelovanje u izvršnoj vlasti.
U igri je mnogo kombinacija, uključujući i manjinsku vladu. Čini se kako će u svakoj opciji utjecaj Beograda na upravljanje Crnom Gorom biti ograničen, a svakako ne dominantan. Prosrpski blok osvojio je oko 15 posto glasova i iako se nudi PES-u kao saveznik u novoj vladi, jasno je da neće biti u poziciji upravljati procesima. Još manje su to neke tradicionalne stranke koje su na samom izbornom pragu ili ispod njega.
Jasno je kako je u političkom životu Crne Gore došlo do smjene generacija. Uz novog predsjednika Jakova Milatovića (37), ključne političke figure danas su čelnik PES-a Milojko Spajić (36), novi predsjednik DPS-a Danijel Živković (36), čelnici koalicije Demokrata i URA-e Aleksa Bečić (36) i Dritan Abazović (38). Umjesto izbora između Zapada i Rusije, mladi lideri biračima su ponudili ekonomske programe i europsku budućnost. Da pokušaju ispuniti ta obećanja, ruku suradnje morat će pružiti Bošnjacima, Albancima i Hrvatima.
