Ovih dana tri blagajnice pučkih kuhinja u BiH ostale su ugodno šokirane kada su na siromašnim računima vidjele uplate anonimnoga dobročinitelja od po tristotinjak tisuća maraka. Brzo se doznalo kako je dobri čovjek - Agan Hodžić. Skroman, tih, povučen, ničim za života nije odavao kako je bogataš. Novac je zaradio u Kanadi. Počeo je kao drvosječa, a poslije je preprodavao kuće.
Umirovljeničke dane proveo je u Sarajevu. Živio je u staračkom domu. Za sebe nije htio nikakav luksuz. Čak ni jednokrevetnu sobu. Umro je prije dvije i pol godine sam, okružen tek djelatnicima Gerontološkoga centra. Kada su na Agana svi zaboravili, “oživila” ga je vijest koja je oduševila korisnike triju pučkih kuhinja. Na račune Crvenog križa, Merhameta i Staroga grada uplaćeno je gotovo milijun KM. Vjerojatno će bh. društvo Agana opet zaboraviti. Čim potroši novac. U fokusu će biti oni koji daruju ponajviše kako bi se samoreklamirali. Ni to nije loše kao poticaj, ali... Nažalost, društvo se naviknulo na bešćutnost prema siromašnima i slabima. Naviknulo se na dvije raslojene klase - bogataše, među kojima se veliki broj obogatio na sumnjiv način, i siromašne. Ovih drugih je sve više. Nitko se ne uzbuđuje što radno sposobni ljudi kopaju po kantama za smeće, odlaze tražiti posao na Zapadu, ubijaju se zbog beznađa.
Prema podacima Ujedinjenih naroda, gotovo svaki peti stanovnik u BiH živi s primanjima nižim od 235 KM mjesečno (manje od tisuću kuna), odnosno ispod crte koja označava kritično stanovništvo. Polovina ih živi na granici siromaštva, s mjesečnim primanjima oko 416 KM (oko 1700 kuna). Prema tim podacima, BiH je peta po siromaštvu u Europi. Među siromašnima sve je više i radno aktivnog stanovništva koje ostaje bez posla ili radi, a ne prima plaću. Zbog svega mladi, a i cijele obitelji sve više napuštaju BiH.
Građani BiH trebaju stvarati društvo solidarnosti i poticajnog gospodarstva. Uzor im može biti bosanski Kanađanin Agan. On je u tuđini zarađivao novac i izgrađivao se kao human čovjek. Zato i nije imao dvojbe onaj milijun viška darovati onima kojima je najviše trebao. U nacionalno podijeljenoj i u klasno raslojenoj BiH sve je suženiji prostor za humana djela. Crtu solidarnosti ponajviše joj mogu vratiti oni što su i zbog toga napustili BiH. Na koncu, oni i sada iz inozemstva godišnje šalju između dvije i tri milijarde KM, što je 13 posto ukupnog BDP-a u BiH. Međutim, navike živjeti od pomoći jednako su opasne kao i one bez nje.
Aganova oporuka može se tumačiti i kao poruka Johna Kennedyja: “Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše”. BiH ih može spasiti novim radnim mjestima, povećanjem plaća postojećim radnicima i stvaranjem ambijenta za što veći broj zdravih bogataša. U takvoj sinergiji i poneki beskućnik mogao bi postati uspješni biznismen. I Agan je počeo kao drvosječa.
