Turski predsjednik Reçep Tayyip Erdoğan spojio je predizbornu kampanju za neskrivenu potporu "'bratu" Bakiru Izetbegoviću u Bosni i Hercegovini s malom turnejom kojom je posjetio Hrvatsku i Srbiju te usput potpisao nekoliko sporazuma u svim državama. U Beogradu su od njega tražili bespilotne letjelice Bayraktare, u BiH je, dakako, poručio da je Zapad prijetnja muslimanima, a u Hrvatskoj pak otvorio Islamski centar s džamijom u Sisku. Uspio je oduševiti srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića i trojicu članova državnoga vrha BiH, Šefika Džaferovića, Željka Komšića i Milorada Dodika, koji su ga odreda glorificirali, što više govori o njima budući da se Erdoğana na Zapadu smatra autokratom.
Jedino ga je na Pantovčaku dočekalo javno protivljenje predsjednika Zorana Milanovića oko teme BiH. Slično je bilo i prigodom susreta s premijerom Andrejem Plenkovićem. Oni su inzistirali na tome da se Hrvatima u BiH zajamči mogućnost biranja vlastitih predstavnika u vlasti, što je slovo i duh Daytonskog mirovnog sporazuma, tako što bi sada u izborno zakonodavstvo intervenirao visoki predstavnik Christian Schmidt. Protiv toga je otvoreno stao Erdoğan te poručio da je Turska i protiv Daytona. Kao i Bošnjaci u BiH. "Mi smo taj sporazum morali potpisati, ali nismo zadovoljni", poručio je.
Takav se Erdoğanov stav uklapa u ponašanje Turske u okviru Organizacije islamske suradnje (OIC) u Vijeću za provedbu mira koje nadzire rad Ureda visokog međunarodnog predstavnika koja se usprotivila angažiranju Schmidta. Hrvatska je u nekoliko navrata, još od vremena kada je Gordan Jandroković bio šef hrvatske diplomacije, zajedno s Turskom pokušavala oživjeti posredovanje između hrvatske i bošnjačke strane u BiH kako bi konačno razriješili prijepore zaostale još od rata. No, neuspješno. To je uspjelo tek zahvaljujući snažnom angažiranju pokojnog predsjednika Franje Tuđmana i njegova turskog kolege Sulejmana Demirela uz angažiranje američke administracije kada su dvije strane okončale rat. Od tada su se stvari bitno promijenile nagore između Hrvata i Bošnjaka koji ih diskriminiraju.
Eventualna nova inicijativa Zagreba za posredovanje Turske možda bi donijela više štete nego koristi. Pokazuje to i koordinirano djelovanje kumova Izetbegovića i Erdoğana koji zajedno rade na izgradnji bošnjačko-muslimanske nacionalne države. U kojoj je Hrvatima predviđena pozicija manjine.
U Ankari nisu na vlasti umjerene strukture kao 1994. kada je uspostavljena hrvatsko-bošnjačka Federacija BiH, a pitanje je koliko bi najveće svjetske metropole blagonaklono promatrale takvu inicijativu. Za Washington i London to bi bilo miješanje u posao oko stabiliziranja BiH. Posebice stoga jer su te dvije zemlje snažno odlučile spriječiti rušenje Daytona i eutaniziranje Hrvata u BiH koji su prva zapreka bošnjačkih nacionalnih planova.
I to ne toliko zbog Hrvata u BiH ili lobiranja Zagreba. Nego zbog procjene da im ne treba još jedna kriza uz Ukrajinu, ali i zbog toga što žele ograničiti utjecaj Ankare u ovome dijelu svijeta.
