Kako bi se zaštitili od bošnjačke dominacije, među Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini vlada stranačko jednoumlje. Kod Hrvata zato što im Bošnjaci biraju predstavnike, a kod Srba iz straha da im Sarajevo to isto ne uradi u budućnosti.
Koalicija Hrvatskog narodnog sabora predvođena HDZ-om BiH dobila je više od dvije trećine hrvatskih glasova na prošlomjesečnim izborima, dok je Milorad Dodik sa svojim koalicijskim partnerima osvojio natpolovičnu većinu u Republici Srpskoj, a potom oko sebe okupio i gotovo cijelu oporbu. Nije mu bilo ni teško jer je SDS doživio fijasko.
I članovi Saveza za promjene (SDS, PDP, NDP, Srpska radikalna stranka...) pridružuju se ljutom protivniku Miloradu Dodiku. Čak i ono malo oporbe što ostane izvan ovog bloka u nacionalnoj politici vjerojatno se neće s njima konfrontirati. Tako bi i srpski blok okupljen oko Dodikova SNSD-a mogao, poput hrvatskog, imati dvotrećinsku potporu.
Nije teško naći razloge ovakve nacionalne homogenizacije dvaju naroda u BiH. Svojevrsni je to refleks koji se kod institucionalno slabijih ili brojčano manjih naroda uvijek javlja kada se suoče s velikonacionalnim idejama “temeljnog” naroda. Tako su u bivšoj Jugoslaviji na dominaciju najbrojnijeg, srpskog, naroda svi drugi odgovorili političkom homogenizacijom. Rezultat je bio rat. Država se raspala.
Osjećaj kod Hrvata i Srba da Bošnjaci žele BiH pretvoriti u unitarnu, odnosno u svoju nacionalnu državu toliko je jak da je svaki pokušaj unutarnacionalne pluralizacije kod njih unaprijed osuđen na propast. Dva naroda stavila su pitanje opstanka iznad razvoja demokracije. Štoviše, u strahu od bošnjačke majorizacije Srbi i Hrvati sve više se samozaštićuju i međunacionalnim udruživanjem. U tom kontekstu treba promatrati suradnju hrvatskog i srpskog nasuprot bošnjačkog bloka. Njih su udružili i podijelili interesi. Stvorena je ravnoteža straha iz kojega izrastaju sve podjele bosanskohercegovačkog društva.
Kako jedan strah proizvodi drugi, Bošnjacima je to postao glavni pokretač za dodatno institucionalno razvlašćivanje Hrvata, a pomalo i Srba. Unatoč svemu, sebi mogu dopustiti luksuz demokratiziranja zbog brojnosti, ali i nepostojanja razlika u ključnim nacionalnim ciljevima među nacionalnim strankama, poput SDA i onih formalno građanskih, kakve su SDP ili DF. Sve one sebe nazivaju “probosanskim”, a cilj im je građanska država u kojoj će vrijediti princip “jedan čovjek - jedan glas”. U prijevodu, stvara se unitarna, nacionalna država Bošnjaka.
Želi li izborima u BiH vratiti bilo kakvu svrhu i potaknuti politički pluralizam u njoj, međunarodna zajednica mora, umjesto podrške, velikobošnjačkim idejama nametnuti izborna pravila koja bi favorizirala demokraciju primjerenu specifičnom duhu BiH. Prvo i ključno je usvajanje izbornog zakonodavstva koje će konstitutivnim narodima jamčiti da rasipanjem glasova neće sami sebe izbacivati iz vlasti. Čim se to dogodi, izbori bi bili praznik demokracije, a ne popis stanovništva, a sadašnje neprirodne koalicije među narodima i strankama bi se raspale. Iz tako uređene BiH nestali bi svi oni međunarodni i domaći politički profiteri koji su i zbog svojih pozicija nametnuli ovakva pravila, kojima kao taoca drže cijelu državu. •
