Iako je do izbora ostalo tek nešto više od tri mjeseca, Vijeće ministara BiH mogla bi pogoditi još jedna rekonstrukcija. U normalnim zemljama bi to bio politički nonsens, ali kako BiH, na žalost, ne spada među takve zemlje, nove smjene vrlo su moguće.
Ovaj put na red dolazi onaj od kojeg je sve i krenulo – Zlatko Lagumdžija. Neki će reći da ima i neke kozmičke pravde u tome da političar koji je pokrenuo prvu destabilizirajuću rekonstrukciju Vijeća ministara na kraju i sam bude smijenjen. Tim prije što je proceduru za njegov opoziv s dužnosti ministra vanjskih poslova pokrenuo SDA, stranka čije je kadrove svojedobno upravo Lagumdžija izbacio iz vlasti na državnoj razini.
Međutim, osim te “moralne zadovoljštine“ svih onih o čijim je političkim sudbinama protekle četiri godine odlučivao čelnik SDP-a, malo je stvarnih razloga za njegovu smjenu baš u ovom trenutku. Ministarski posao Lagumdžija obavlja ništa gore ili bolje od svojih prethodnika na mjestu šefa diplomacije. A podsjećanja radi, na toj poziciji Lagumdžija je naslijedio živopisnog i nadasve rastrošnog Svena Alkalaja. Dakle, Lagumdžija kao ministar vanjskih poslova nije briljirao, ali nije ni brljao.
Bh. diplomacija je i dalje neučinkovita, rastrošna, sklona diplomatskim gafovima i incidentima. Jednom riječju neugledna. Od pompozno najavljivanje ekonomske diplomacije nema ništa, a većinu vremena i energije Lagumdžija je trošio na, za državu, beskorisna putovanja po svijetu i usputna fotografiranja sa svjetskim državnicima po hodnicima kongresnih dvorana. Tek toliko da zadovolji ego i omogući svojim suradnicima da na službenim web stranicama MVP-a i SDP-a postave fotografije koje bi kao trebale potvrditi da Lagumdžija igra zapaženu ulogu na međunarodnoj sceni.
A riječ je zapravo o klasičnim sačekušama za svjetske lidere, gdje uvježbani Lagumdžijin suradnik uspije fotografirati trenutak gdje se naš šef diplomacije rukuje s nekima od njih. To se diplomatski naziva „susretom na marginama skupa“.
Kada nije putovao po svijetu, Lagumdžija se prepucavao s članovima Predsjedništva BiH oko vanjske politike, imenovanja diplomata i svim drugim pitanjima oko kojih su se s kolektivnim šefom države nadmudrivali i njegovi prethodnici. Dakle, ništa novo i bolje u odnosu na Alkalaja ili Mladena Ivanića. Zbog toga je zahtjev za Lagumdžijinom smjenom „tanak“.
No, tanki su bili i zahtjevi za smjenom ministara iz SDA pa potom SDS-a i na kraju SBB-a. U svim tim aktivnostima Lagumdžija i njegov SDP igrali su značajnu ulogu, a iz svake od tih rekonstrukcija državna vlast izlazila je nestabilnija i neučinkovitija. Za razliku od ostatka demokratskog svijeta gdje rekonstrukcije donose stabilnije i uspješnije vlade, u BiH se događa suprotno. Upravo su dosadašnje promjene u Vijeću ministara dovele do toga da ovo tijelo danas funkcionira još samo zahvaljujući entuzijazmu i upornosti predsjedatelja Vjekoslava Bevande. U takvoj situaciji smjena Zlatka Lagumdžije ne može, u smislu funkcioniranja državne vlasti, donijeti ništa dobro.
Oni koji na idućoj sjednici Zastupničkog doma budu glasovali o njegovoj smjeni trebali bi imati na umu i političke posljedice takve odluke. Jer, smjenom nekoliko mjeseci pred izbore Lagumdžiji bi se dala uloga žrtve i na određeni način bi ga se oslobodilo odgovornosti za katastrofalnu situaciju u koju je BiH dovedena u protekle četiri godine. Takvu uslugu mu politički protivnici ne bi trebali napraviti, jer je upravo Lagumdžija glavni, iako ne i jedini krivac za takvo stanje. Njegova odgovornost je daleko veća od onih 17 posto, koliko on sebi pripisuje vadeći se na postotak glasova koje je SDP osvojio na prošlim izborima. Proglasivši tada „najveću pobjedu SDP-a od 1945.“ i postavljajući se u poziciju onoga koji diktira uvjete formiranja vlasti, Lagumdžija je, svjesno ili ne, preuzeo i najveću odgovornost za ono što je uslijedilo. Zbog toga bi parlamentarci trebali pustiti građane da u listopadu odluče zaslužuje li Lagumdžija biti u vlasti.
