Ovu kolumnu pišem u uvjerenju kako je potrebno i korisno oglasiti se.
Danas, više nego sutra. Sada, više nego ikada!
Na prijelomu dva stoljeća, na kraju jednoga i početku drugog, u središnjoj i istočnoj Europi zaredali su dramatični događaji. Narodima s jedne i druge strane Balkanskog poluotoka, onima koji su bili duže podanici nego slobodni ljudi, više usmen nego pismen narod, nametnuta je politika vrzina kola. Nametnut je život stalnih nemira, trvenja i sukoba.
Vođeni svojim interesima i pravcima svjetske politike, moćnici su tijekom prošloga stoljeća (Versailles i Jalta), udružili narode različitih kulturnih, duhovnih i povijesnih tradicija. Udružili su i one koji se nisu najbolje poznavali i podnosili. Ispreturali su njihove granice.
Jednima su nešto oduzeli, drugima darovali. Na Balkanskom poluotoku stvorili su prostor stalnoga trenja. Malo svađe, malo mira i puno sukoba. Na malome bosanskohercegovačkom prostoru, pod plaštom zaštite demokratskih vrijednosti, temeljnih ljudskih prava i sloboda, moćnici su nečasno ispratili dvadeseto stoljeće i obavili probu za svoj pohod prema dalekom Istoku.
Jer, daleko je Ural.
Daleko je i Aral.
Na granici između Europe i Azije, u nepreglednim planinama Urala, dugim dvije tisuće kilometara, nalaze se bogate naslage zlata, dragulja, kristala, nafte, plina, šuma i čistih, ljekovitih voda. Daleko je i veliko Aralsko jezero. Između Kazahstana na sjeveru i Karakalpakstana, u regiji Uzbekistan, nalazi se čudo prirodne ljepote. Na jednome mjestu, kao nigdje na svijetu, nalazi se jezero s tisuću i pet stotina otoka koji izviru iz nepregledne vodene površine. Ovo jezero mnogi nazivaju Aralsko more.
U našem susjedstvu, na ušću rijeke Neretve, u blizini Ploča nalaze se Baćinska jezera. Šest spojenih i jedno odvojeno jezero, svakome putniku, prolazniku i namjerniku izazivaju uzdah.
Prastare povijesne knjige govore da ljepoti jezera nije odoljela ni ilirska kraljica Teuta. Kada nije bila u svome prijestolju u Skadru ili u lijepom bokokotorskom Risnu, odmarala se na Baćinskim jezerima.
Nekoliko stotina kilometara dalje nalaze se druga, još ljepša, raskošnija i poznatija - Plitvička jezera. U šumovitom gorju, od različitih rječica, potoka i pritoka, formirano je šesnaest jezera. Na Balkanskom poluotoku ne postoji veći i raskošniji kompleks. E, sada, što znači šest-sedam baćinskih i šesnaest plitvičkih u odnosu na Aralsko jezero i njegovih tisuću i pet stotina otoka? Razumljivo je da se oni kojima je to “u krvi”, u tradiciji i navici, žele uvući u šume Urala, okititi se zlatom, draguljima i kristalom. I odmoriti u mističnim ljepotama Aralskog jezera. Ali, do tamo treba doći.
Teško onima koji se zateknu na koridoru toga prodora.
U tijeku strahota hrvatskog, bosanskohercegovačkog i kosovskog rata na upit - Zašto nam ovo radite?, banjolučkom biskupu Franji Komarici, visoki časnici međunarodnih odnosa u lice rekoše:
Vi nas uopće ne zanimate. U najboljem slučaju vi ste staja za našu konjicu. Obična staja i ništa više, oče biskupe.
Zar se ovakvi međunarodni skrbnici ne doimaju kao cirkusanti pod maskama kakve se, u pokladno vrijeme, mogu sresti i vidjeti na mostarskom, splitskom, dubrovačkom, kotorskom i svakom drugom mjestu koje njeguje karnevalske običaje?
Nade u bolje dane ni na vidiku!
Samo je sunce pravedno jer grije i jedne i druge - govorio je karizmatični kotorski svećenik don Branko Sbutega.
Zemljama koje su se pod sretnim okolnostima izgradile i demokratizirale namijenjen je izbjeglički tsunami.
Koja je svrha preseljenja naroda Bliskog istoka i sjeverne Afrike?
Što je prekooceanski redatelj planirao?
Teško je to domisliti!
Europa je zbunjena. Na sceni je prvi čin i početak zapleta. Pred nama je proljeće. Pred nama su još masovniji izbjeglički valovi – pravi stampedo. Čelnici Europske unije pozivaju i spremaju se za alternativne mehanizme obrane. Može li se Europa, Stara dama finih manira, zaštiti bodljikavom žicom?
Teško!
Ako i najmanji kraci izbjegličke kolone završe (a hoće) na prostorima Bosne i Hercegovine, ona će postati ono što nikada nije bila.
Našom zemljom posijano je sjeme radikalnog islama koji s europskim vjerskim postulatima nema dodira.
Prije nekoliko dana, na jednoj društvenoj mreži, slušao sam zapuštenog čovjeka, duge brade, prepoznatljive odjeće i znamenja, s puškom u ruci, kako pjesmom poziva na džihad, na samoubilačke pojaseve, na sveti rat.
Amir Selimović iz Živinica, s ratišta u Siriji, prijeti smrću mudrom reisu Huseinu ef. Kavazoviću i poziva pokličem koji ledi krv u žilama:
Na svakom mjestu i na svakom koraku ubij nevjernika!
Esad Duraković, najbolji poznavatelj arapske kulture, akademik bosanskohercegovačke, sirijske i egipatske Akademije znanosti i umjetnosti, otvoreno upozorava na nekontroliranu prodaju nekretnina nepoznatom arapskom svijetu. I na činjenicu da se u sarajevskim prigradskim naseljima sve rjeđe može čuti domaća riječ. Mi smo svjedoci vremena rata i poraća!
Na vrijeme koje je iza nas, na kraj prošlog i početak novog stoljeća, malo tko će gledati iznutra, iz dubine svoje duše. Svatko će nemile događaje s vremenom potisnuti iz svoje memorije. Ostat će ono što bude zapisano u presudama Haaškog suda. Povijest ne pišu mali narodi i mali sudovi.
Povijesna istina u rukama je velikih i moćnih naroda. U rukama onih koji su ovakve poslove stoljećima vježbali po prostranstvima Indije, Brazila i svake druge zemlje koju su u svoje kolonijalne ruke uspjeli uhvatiti.
Ako se kao zemlja i narodi ne dozovemo pameti, ostat ćemo “Kao stablo kad oluja prođe”, kako je pjevao veliki Anton Branko Šimić.
Jer - pravde nigdje.
Ni tamo gdje bi je najviše moralo biti!
Kada je, početkom studenoga 2014. godine, na privremenu slobodu pušten dr. Vojislav Šešelj, kod pravnih stručnjaka kazneno-procesnog prava to je izazvalo pravu nedoumicu, a kod žrtava njegovog govora mržnje ogorčenje i bijes. Jedni su govorili da je na slobodu pušten zbog teške bolesti, što bi značilo da je na vrata njegove scheweningenske ćelije pokucala kancerogena smrt. Drugi su govorili da se Haaški sud zapleo u mrežu loše optužnice i procesa koji traje trinaest godina. Treći su govorili da ga se sud riješio na način kako se Karađoz, u “Prokletoj avliji”, rješavao zatvorenika:
Odlazi, da te moje oči nikad više ne vide! Što misliš - dokle ćeš ovdje smrditi? Kao da nema dovoljno smrada i bez tebe.
Bolji poznavatelji haaških prilika govore da Sud ne zna kako presudu napisati i kako svoju sramotu obrazložiti.
Konačno, mnogi se pitaju - je li Šešelj zaista bolestan ili je pušten na slobodu da se na vrijeme uključi u politički život i ponovno zapali balkansko bure baruta koje čeka inicijalnu kapislu.
Oni koji su govorili da će se Šešelj uključiti u politički život, bili su izvrgnuti podsmijehu.
Kako će u predizborni ring čovjek s metastazama kancerogene bolesti? - pitali su se.
Danas, svjedoci smo, dr. Vojislav Šešelj aktivno i agresivno sudjeluje u političkom životu. Najavljuje osvajanje vlasti, priključenje Republike Srpske i oslobađanje Krajine od hrvatske okupacije.
Njegov govor mržnje i paljenje hrvatske zastave ostali su nekažnjeni. Kada netko može govoriti što hoće i raditi ono što ne smije, onda je u pravu sv. Toma Akvinski - Kada se od države odmakne zakon, to je razbojnička pećina, ništa više i ništa bolje.
U vrijeme predizbornih nadmetanja i u civiliziranim zemljama, znaju pasti teške riječi. Za moga života nisam čuo da su se duhovni autoriteti sučelili kao što su ovih dana jedan patrijarh i jedan kardinal.
Na proslavi krsne slave i Dana Republike Srpske, Njegova Svetost, patrijarh Irinej reče:
Republika Srpska utemeljena je na istini Božjoj. Na pravdi Božjoj. Svi mi slavimo Republiku Srpsku Bogom blagoslovljenu. Blagošću Božjom posvećenu.
Kardinal Vinko Puljić uzvrati pitanjem koje se može sažeti u jednu misao:
Čovječe, znaš li što govoriš? Ni jednu državu nije stvorio ni blagoslovio Bog. Nikada!
Ništa ne navodi na grijeh kao lak i brz jezik. Zato svaka riječ mora biti odmjerena i primjerena trenutku u kojem se izgovara. Jer, na našem trusnom, posvađanom i ratobornom prostoru, povijest svjedoči, teška riječ može postati krv. U jednom trenu!•
O
