Ovih predbožićnih dana želim otići u prirodu. Sam, da u tišini i miru razgovaram sa svakim stvorenjcem Božjim, a da me ne ometa čovjekova nazočnost. Zanima me kako biljke i životinje surađuju sa svojim Stvoriteljem? Kako Zemlja i daleka nebeska tijela surađuju sa svojim Stvoriteljem? Samo je Bog Stvoritelj. Nema drugih stvoritelja. Ima stvaratelja. Bog je na zemlji prvo stvorio bilje pa životinje i onda čovjeka. Čovjek je, uz Boga, stvaratelj. Samo tako čovjek može stvarati novi i bolji svijet. Kažu da sva živa stvorenja na svijetu imaju dušu svoje vrste, ali samo je čovjekova duša besmrtna. Kada čovjeku pokuca smrt na vrata, prvo ga duša napusti i onda tijelo umire. Kada biljka ugiba, prvo ugiba njezina duša pa tijelo. Sva stvorenja na zemlji, sva priroda, živa i mrtva, slavi Stvoritelja. Sav svemir slavi Stvoritelja. Dok šećem prelijepim gradačkim krajolikom, o tome razmišljam. Gledam izbjeći dosadna filozofska maštanja. Evo me na predjelu između Lokve i Velike gomile. Pod bodljikavim granama drače s kojih nije još opalo lišće procvale su prve visibabe. Plamti bijela nebeska ljepota koja slavi i veliča Boga. Koja navješćuje skoro rođenje maloga Božića. Ova biljka je zakonom zaštićena i ne smijemo je brati. Penjem se na Veliku gomilu, narod za nju kaže i - Konculova gomila, koja je stara nekoliko tisuća godina te pogledam istočno i zapadno, od pravca Žukovica prema Neumu. Vidim u daljini gomile poredane u jednakim razmacima strogo pravocrtno. Radili su to ljudi davnog doba, Bog im dao razum, ruke, snagu i komade kamena. I danas te kamene gromade, nekadašnja obitavališta naših dalekih predaka, svojom postojanošću slave Boga. Navješćuju slavno rođenje maloga Božića. Putujem predjelom Grabovine prema Poratku i Valu u pravcu Hotnja. Pjevaju ptice, kosovi, šojke i zebe. Dživkaju vrapci u grmovima narova. Zimska glazba grije srce i dušu čovjekovu. Veliča divna Božja djela. Slavi skori Božić. Opet susrećem procvale visibabe. Tu su i ocvale krasuljice, krmenci, marulje, broć, sjekavica, bjeliš. Zemlja pjeva, kao i nebo, šumorom bilja, glasom ptica i životinja, žuborom voda i kukcima koji su živnuli na suncu. Sve slavi i sve se klanja svome Tvorcu. Priprema put malome Božiću. To je zanosna molitva Bogu. Doduše nesvjesna, ali je možemo očitati i razumjeti. Bog je podario čovjeku razum i besmrtnu dušu. Postavio ga gospodarom svega stvorenoga na zemlji. Dolazimo do ključnog upita. Slavi li jedan prelijepi cvijet u prosincu svojom krasotom više Boga ili čovjek koji ima razum i besmrtnu dušu, koji je stvoren na sliku i priliku vječnoga Boga? Slavi li cvjetna duša koja je svojstvena tom cvijetu i koja umire kada i on više Boga nego besmrtni čovjekov duh kojeg je Bog uresio posvetnom milošću? Slave li cvrkut ptica na grani ili blejanje janjeta i meket kozlića na livadi više Boga nego tvoja usta i srce, čovječe? Spominjem se gomila, tih najranijih tragova postojanja čovjeka na ovim širim prostorima. Živjeli su tu nekada Plereji, Kelti, Delmati pa Hrvati.
Gledam Perine masline na Poratku. Već su počele donositi bogat plod. Otkopaš li malo tla na tom mjestu, zemlja progovori i svjedoči o minulim stoljećima i tisućljećima. Sve je puno arheoloških ostataka. Tu je nekada cvao život. Tu se nekada rađalo, živjelo i umiralo. Tragovi ljudskih ruku na svakom su koraku. Tako sam u blizini ovoga mjesta u jednom brdskom usjeku nedavno pronašao kamenu alatku koja je služila našim precima pri obradi zemlje i sječi stabala. Zaista, genijalan ljudski izum kao što je danas genijalan izum rakete u kojoj čovjek putuje na Mjesec. Sve u svoje vrijeme. Ali čovjek uvijek ostaje čovjek sa svojim manama i vrlinama. Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja. Bog je apsolutna ljubav. Sve što je Bog stvorio, sve je dobro, ima svoju bitnost, svrhu i smisao. Sve stvoreno slavi Stvoritelja. Okolna brda, polja, doline, bilje i životinje čekaju porođenje Božjeg Sina. Malog Božića. Samo pred tobom, čovječe, stoje veliki upitnici i uskličnici. Kako ćeš na njih odgovoriti?
