Jasna Zlokić (66), diva hrvatske glazbene scene, lani se vratila na scenu punih 10 godina od izdavanja svog posljednjeg albuma “Dueti”. Pjesma “Potrošilo nas vrime” najavila je svojevrsni zaokret u njenoj karijeri i suradnju s novim autorima poput Damira Bačića. Jasna će iduće godine tako proslaviti čak 60 godina na sceni budući da je prvi put zapjevala na pozornici kad joj je bilo samo sedam godina.
Deset godina čekali smo da se vratite na scenu. Je li vam nedostajalo snimati nove pjesme?
I je i nije. Nekako nisam bila u prilici da dobijem pjesmu svojstvenu sebi i svom glazbenom izričaju koji se promijenio sukladno mojim godinama. Radila sam i bez snimanja jer sam puno nastupala tako da nisam ni stigla snimati. Raduje me da sam napravila lijepu pjesmu. Damir Bačić je dosad bio poznat po pjesmama za Miju Dimšić, no i njene pjesme imaju snažne poruke. Zakačila sam se za tu poruku pjesme, koja me zainteresirala.
Nastavljate li onda dalje s novim pjesmama, hoćete li izdati i album?
Polako ćemo, imam sad i novu pjesmu koja se radi. Više nije kao nekad kad se odmah snimalo deset pjesama pa izdavao album. Sad se snima jedna ili dvije pjesme godišnje pa, kada se skupe na hrpu, izda se album. To je možda i bolje jer imate na jednom mjestu sve pjesme koje ste promovirali kroz godine. Teže je promovirati odjednom nove pjesme, jer ih tada dosta ostane nezapaženo.
Vratimo se sad 60 godina u prošlost. Vi ste od početka pokazivali talent. Je li istina da su ljudi dolazili kod vas doma kako bi slušali sestru i vas kako pjevate?
Sestra i ja smo se natjecale na raznim natjecanjima kada smo bile djeca. Cijela obitelj je bila glazbeno nadarena, pjevali su i mama i tata i treća sestra. Onda bismo zapjevali u našoj kući u Veloj Luci, a ljudi bi nas slušali ispod prozora. Tada se stvarno pjevalo. Cijela Dalmacija je pjevala, takvo je bilo vrijeme. Mi smo znali spontano nakon ručka ili večere zapjevati za svoj gušt, a kako nam je kuća na rivi, tako bi šetači dolazili pod prozor i uživali. Vjerojatno im je bilo lipo.
Vama je djevojačko prezime Dragojević, Oliver i vi ste daljnji rođaci?
Mi smo ista velolučka loza Dragojevića. Ima nas dosta. Kako se loza širila, tako smo i mi s nekim Dragojevićima daljnji rođaci.
Oliver je bio osam godina stariji od vas, jeste li ga viđali tada po Veloj Luci ili možda i zapjevali s njim?
Ljudi mi nisu vjerovali, ali prvi put sam ga upoznala u Dubrovniku, kada je počeo svirati u Trubadurima, a ja sam tada bila u srednjoj školi. On je živio u Splitu, ali bi ljeti dolazio u Velu Luku, ali kada ste dijete, osam godina vam je puno, to je ogromna razlika. Sjećam se da su govorili kako jedan mali Dragojević, čiji je obiteljski nadimak bio Koža, jako lijepo pjeva. Možda sam ga i viđala, ali se ne sjećam. No, kada smo se upoznali, znali smo popričati na velolučki, a meni je bilo drago da je netko moj u Trubadurima. Kasnije smo puno puta zajednički nastupali i postali pravi prijatelji.
Rekli ste da ste završili Ekonomsku školu u Dubrovniku. Čuo sam da ste bili dosta tvrdoglava učenica te da su vas znali i kažnjavati?
U školi sam bila dobra, ali bilo je problema u Đačkom domu u kojem sam živjela. Režim je bio strog, kada smo izlazili, morali bismo se vratiti u točno određeno vrijeme, a ja sam znala kasniti. Htjela sam slobodu, a u tim godinama sloboda baš nije bila uobičajena.
Nakon srednje škole vratili ste se u Velu Luku i tamo upoznali budućeg supruga Borisa, za kojeg ste se udali već s 22 godine?
Boris je bio jako pažljiv, on je puno mirniji od mene, što je odgovaralo mom temperamentu. Tada imate još uži pogled na ljubav i svijet pa onda sve lako ide.
Suprug je kasnije postao vaša desna ruka i vodio brigu o vašoj karijeri.
Da, dosta mi je pomogao u tome i na tome sam mu beskrajno zahvalna. Nisu svi muževi takvi i ne bi svi muževi mogli to izdržati. Danas su druga vremena. Eto, ja sam napravila karijeru nakon što sam rodila, a prije ste, recimo, vani morali tajiti da imate dijete. Danas u prvi plan dolaze djeca, a to mi je lijepo. Bila su takva vremena da je mom mužu moglo smetati da toliko puno izbivam iz kuće, no on me podržavao u svemu.
Premda ste nastupali i prije, čini se da je za vašu karijeru bilo presudno poznanstvo sa Zdenkom Runjićem, koji vam je napisao pjesmu “Nina nana” za Split 1982.
Točno, no Zdenko Runjić mi je prvo napisao pjesmu “U naručju si mom” za Sisak 1981. Nakon toga sam pjevala “Nina nana” i debitirala na Splitu 1982.
Fascinantno je sad s odmakom gledati koje su sve pjesme bile te godine na Splitskom festivalu. Milo Hrnić je pobijedio s “Vrati se”, Oliver je pjevao “Karocu”, Stijene “Ima jedan svijet”, Magazin “Dišpetožo moja mala”... Nevjerojatna konkurencija...
Od jednog festivala iz tog vremena danas bi ih se moglo napraviti deset. Svaki je festival tada iznjedrio po deset hitova koji su osvajali eter u bivšoj zemlji. Danas teško da biste se mogli sjetiti ijedne pjesme sa Splita ili nekog drugog festivala. Žao mi je zbog toga. Osamdesete su bile strašne godine, ali to nije ni čudno jer su tada bili jaki autori, pravi pjesnici. Suvišno je išta govoriti o Zdenku Runjiću, Rajku Dujmiću, Zrinku Tutiću, Nikici Kalogjeri, Đelu Jusiću... Gledalo se i kako tko pjeva pa niste samo tako mogli doći na Splitski festival. Bila nam je svima čast nastupiti na takvom festivalu.
Karijeru vam je obilježio nastup na Splitskom festivalu 1984. s pjesmom “Skitnica”. Sjećate li se kako ste reagirali kada ste je prvi put čuli?
Tada sam, kao i svi mladi, slušala moderne pjevačice poput Janis Joplin ili Barbre Streisand pa mi je “Skitnica” bila pomalo jednostavna. Pokojni Slobodan Momčilović Moka bio je producent albuma i pitao me kako mi se čini. Rekla sam mu: “Pa nije mi loša”, a on mi govori: “Pa to će biti megahit.” I tako je i bilo, nisam znala da će to biti pjesma koja će mi obilježiti život.
A mogli ste i ostati bez nje. Autor glazbe Rajko Dujmić jednom je prilikom rekao kako je pjesmu trebala pjevati Neda Ukraden, no ipak se odlučio na vas?
Ja o toj pjesmi uopće ne znam pravu priču. Moka me spojio s Rajkom, on me čuo jednom prilikom kako pjevam i rekao je kako je šteta da moj glas ne čuje cijela zemlja. Iskreno ne znam je li Rajko prije imao namjeru tu pjesmu dati nekom, no Moka je bio presudan da je otpjevam.
Još je jedna vaša pjesma imala zanimljiv put. Tri godine nakon te pjesme snimili ste hit “Adio bella”, ali i “Ja sam ti jedini drug”. Tada je ta pjesma prošla skoro nezapaženo, no zato je sada hit zahvaljujući Torcidi koja je pjeva na gotovo svakoj utakmici?
Interesantna je stvar s tom pjesmom koju su odjednom otkrili mladi torcidaši i pjevali je na utakmici. Dugo to nisam znala, bila sam ugodno iznenađena kada sam to čula. Nisam mogla vjerovati da su našli baš pjesmu iz 1987. To je vjerojatno zahvaljujući današnjoj tehnologiji tipa YouTubea. Da je ostalo po starom, teško da bi je pronašli jer se nije baš svirala po radijima. A ovako ljudi izaberu što žele slušati na YouTubeu i tako se pjesma brzo raširila te postala jedna od neslužbenih himni Torcide. Jako sam sretna zbog toga, Hajduk je zakon za Dalmatince.
Mladi vas itekako vole, a to smo mogli vidjeti 2007. kada ste pjevali prije koncerta 50 Centa u Zagrebu. Tada su vas prozvali J.Zlo, a to i danas ljudi spominju kao vaš nadimak?
Meni se događaju stvari koje uopće nisam planirala. Niti sam planirala da će “Drug” postati jedna od himni Torcide niti sam planirala 50 Centa. A to su lijepe stvari, koje vam obilježe karijeru. Taj nastup s Neredom pamtit ću cijeli život iako mi ni na kraj pameti nije bilo da ću repati ikad u životu. Da mi je netko rekao kako ću repati prije koncerta 50 Centa, počela bih se smijati. Eto vidite, život je čudo, nekad je stvarno pun iznenađenja. Prekrasno je kada vas mladost tako primi. Taj krik i aplauz ne mogu se nikad zaboraviti. Imala sam pravi izazov jer nisam imala pojma o tome, kako ću se obući, kako ću plesati. Na kraju sam izgledala kao pravi old school reper. Nažalost, nisam stigla upoznati 50 Centa, ali vidjela sam ga u prolazu.
Ako niste njega, jeste li upoznali nekog drugog slavnog glazbenika?
Jednom sam na aerodromu u Frankfurtu upoznala poznatog francuskog šansonijera Charlesa Aznavoura. Zamolila sam ga da mi se potpiše na moju sliku i sad se baš pitam gdje mi se ta slika izgubila.
Prije pet godina postali ste baka djevojčice Mari. Koliko vam se od tada promijenio život, jeste li razmazili unučicu?
A joj, nego što sam je nego razmazila. Volim je više od svega na svijetu, više od sebe. To je jedna ljubav koja je ogromna. Dok je nisam dobila, nisam znala da mogu tako voljeti.
Je li Mari naslijedila glazbeni talent od bake i tate?
Da, i to jako. Sin mi je pijanist pa često zajedno vježbamo, a onda nam se ona pridruži. Mislim da bi i ona mogla našim stopama. Voli i moje pjesme, često pjeva “Skitnicu”, a pjeva tako glasno da pokušava i mene nadjačati.
Kako ste proživjeli proteklu godinu koja je bila teška za vas glazbenike?
Teško kao i svi. Grozno je kada vam se tako sve stopira, kada ne možete raditi. Moramo biti disciplinirani, no ovo sve predugo traje, grozno se odrazilo za naš posao. Nešto smo radili ovog ljeta, a pola koncerata se otkazalo. Bojim se da ćemo morati pričekati još neko vrijeme da se sve vrati u normalu. Cijepila sam se dva puta i mislim da je to dužnost, etički čin koji se mora napraviti radi nas i naše djece. Iskreno, ne vidim razloga da se pruža otpor medicini i znanosti.
Čime ste se bavili u slobodno vrijeme? Je li istina da ste išli na pilates pa da su vas zamolili da više ne dolazite?
Ma ja vam imam tu neku dječju dušu, ali sam ozbiljna kada je u pitanju poštovanje i radost. S vremena na vrijeme izađe ta moja dječja duša, Kažem, to su moji nestašluci.
Dugo godina živite u Zagrebu, razmišljate li možda o mirovini uz more, u vašoj Veloj Luci?
Ne tako, tu su mi djeca i obitelj. No naravno da mi nedostaje more i Dalmacija. A što se tiče mirovine, ne razmišljam još o tome. Uostalom, sad smo se svi dobro odmorili tijekom korone. Možda mi jednog dana, u još starijim godinama, duša poželi vratiti se svojim korijenima, prošlosti i djetinjstvu koje je najljepši dio života.
