Poskočica linđo izvorno se počela plesati u neumskom Gracu te na području od starog Neuma do Prapratnice. Nedjeljom, po završetku sv. mise, svirač bi pred gradačkom crkvom Velike Gospe u sjeni stoljetnih čempresa sjeo na stolicu ili kakav panj, naslonio lijericu na koljeno lijeve noge i gudalom počeo prelaziti preko triju struna lijerice, a stopalom desne noge snažno u ritmu linđe udarao o zemlju. Začas bi zaigralo kolo.
I staro i mlado
U kolo se hvatalo i staro i mlado. Narod bi okružio kolo i uživao u veseloj igri i plesu. Linđo se plesao i na sijelima, zabavama i svadbama. Širio se po neumskoj okolici. Za razliku od linđe, koji se pleše u Dubrovniku, neumski linđo puno je brži i srčaniji. Danas ovaj ples izvode mnoga kulturno-umjetnička društva u Neumu i susjednim hercegovačkim mjestima. Tko nije bar jednom u životu zaigrao linđo, ne može mu se riječima opisati ljepota, draž i ritam ovoga čudesnog plesa. Mnogi koji su davno otišli iz ovih krajeva u dalek svijet ponijeli su u srcu linđo kao najljepšu uspomenu.
Sve donedavno smatralo se da naziv lindžo, odnosno linđo, kako tu poskočicu nazivaju u Dubrovniku i okolici, potječe od osobnog nadimka poznatog lijeričara Nikole Lale Linđe rođenog 1843. Najnovija istraživanja svjedoče da je riječ o općoj imenici, turcizmu (len – mekan, linet – mekota, slabost) nastala kraćenjem izraza lindovan u lindo, čime je nastao hipokoristik linđo sa značenjem lero, zabavljač, besposličar i lijenčina (''Svaki grad uz naše more ima svoga lera…'').
Taj naziv udomaćio se krajem 18. stoljeća. Već Antun Matija Reljković u svom djelu ''Satir iliti divji čovik'' iz 1762. spominje lindovanje, besposličenje seoskog stanovništva, zabavu, glazbu i ples u vrijeme crkvenih blagdana. Linđo nije samo nadimak lijeričara Nikole Lale, u dubrovačkom kraju poznati su još Cvijeto Musladin – Car Linđo rođen 10 godina nakon Lale u selu Ljubač u Dubrovačkom primorju te Mijo Novak Linđo iz Čilipa u Konavlima. Prvi opis kola s obrascima kolanja i plesa u paru, koji će se kasnije samostalno razvijati, donosi dubrovački književnik Đuro Ferić u djelu ''Pismo slavnom mužu Johannesu Mulleru'' iz 1798. Opis pravog kola odnosno poskočice koju poznajemo danas donosi Pruskinja Ida von Reinsberg Duringsfeld koja je izvedbu vidjela ispred samostana sv. Jakova u Višnjici 1854. i to opisala u djelu ''Aus Dalmatien'' iz 1857.
Podrijetlo iz Sredozemlja
Inače, linđo je podrijetlom iz istočnog Sredozemlja koji se tijekom 19. stoljeća proširio našom jadranskom obalom. Prispjevši u naše krajeve miješa se s dinarskom kulturom i običajima. Konkretno, govoreći o gradačkom i neumskom linđi, tu postoji vrlo duga izvedba kola i kolanja. Tako na mnogim stećcima ovoga kraja, obično sljemenjacima, pod Kaporovinom i u Podhumu mogu se naći dobro vidljiva uklesana kola. Narod je za njih govorio da su to nebeska kola koja predstavljaju odlazak duša pravednika u nebo.
Mogu spomenuti više lijeričara kojih se sjećam iz moga djetinjstva, ali evo trojice. To su Tadija Babić, Rade Butigan i danas već legendarni Zlatko Glavinić. Zlatko je svestran umjetnik koji ima svoju vlastitu umjetničku radionicu. Objavljena je i vrsna monografija o ovom umjetniku. Njegovi me uradci nekako podsjećaju na poznatu umjetnicu Babu Penavušu koju je široj javnosti otkrio književnik Dubravko Horvatić. Čim Zlatko ugleda neko drvo, njegovo će oko zapaziti neku figuru ili lik koju će njegova umjetnička ruka doraditi kako bi bljesnula u svoj raskoši. Tako će se u njegovoj umjetničkoj radionici zamijetiti divni primjerci lijerice, gusala, dipla, dvogrla, raznih svirala i glazbenih pomagala te alatki za rad. Najviše mi se sviđaju jedinstveni primjerci lijerica. Lijerice se prave od raznih vrsta drveća koje se odabira i bere u određeno doba godine radi buduće vrsnoće i trajanja. To su: orah, kljen, smreka, kruška, murva, česmina, javor, grab, šmrljika i slično. Lijerica ima tri žice ili strune: kantin, sekondo i bas. Zvuk lijerice započinje podešavanjem i isprobavanjem glazbala, prevlačenjem gudala, gundila preko sve tri žice, a prebiranje se odvija samo preko prve žice (kantina). Da bi linđo bio zaista valjano izveden, lijeričar mora biti virtuoz da bi se uskladila svirka s izvođačima linđe. Osim svirke na lijerici, skladnosti i uspješnosti kola doprinosi i kolovođa koji izdaje zapovijedi odnosno komande u igri. Obično linđo u izvedbi sadrži tri dionice: pjesmu, kolo i igru u parovima. Posebno su zanimljive doskočice koje izvodi kolovođa: ''Krsti je s mjesta, nije ti sestra!'', ''Baci je s ruke preko ruke, to su za nju teže muke!'', ''Uvi joj rebra, kako treba!''…
Linđo se na neumskom području igrao davno, prije Drugog svjetskog rata. Onda opet, poslije 1945. A od 1950. djeluje kao KUD ''Lindžo'', Neum. I evo danas kao HKUD ''Lindžo'', Neum kada doživljava svoje zvjezdane trenutke nastupajući u našoj zemlji i inozemstvu. HKUD ''Lindžo, Neum ne izvodi samo kolo linđo, tu su i razne poskočice, pjesme i plesovi: pleteno kolo, trusa, taraban, trojanac, zdravice, koriste se gusle, diple, a zapjeva ganga i bećarac. Poseban čar linđo daje narodna nošnja koja koja oponaša izvornu nošnju.
Lastin Linđo
Ime linđo nije opstalo samo za kolo i poskočicu koja se izvodi u našim krajevima. Prije minulog rata Tvornica Lasta u Čapljini proizvodila je poznate kekse Linđo. Kako je nedavno ova tvornica prestala s radom, slijedila je obnova i nabava novih strojeva i tek u ovoj godini doživljava pravi procvat. Uza vrste raznih poslastica koje Lasta isporučuje na domaće i strano tržište, našli su se i vrsni keksi Linđo koji se spravljaju po izvornom postupku od maslaca, jaja, čokolade i vanilije. Kolo linđo na najbolji način promiče Lastinu poslasticu i obrnuto – poslastica, kolo.
Linđo živi u srcima onih koji ga vole igrati, gledati i slušati. On je poput bistrog izvora čije vode teku tamo gdje žive Hrvati. On iz daleke prošlosti budi znane i neznane lijeričare, kolovođe i plesače. I mišničare, kada se plesalo uz mijeh (mišnice). On je jednostavno - naše kolo. Kad zaigra naše kolo, probudi se i Popovo!
