Pandemija koronavirusa brojnim je glazbenicima poremetila planove pa tako i našoj divi Radojki Šverko (73) koja je prošle godine u povodu 50. obljetnice pjesme "Kud plovi ovaj brod" trebala održati veliku turneju diljem Hrvatske. Unatoč brojnim izazovima, jedna od najuspješnijih domaćih glazbenica, iza koje je i impresivna inozemna karijera, od svoje namjere nije odustala. Turneju je započela jučer u Opatiji, danas će pred publiku stati u Splitu, a 28. kolovoza u Zadru. Uoči koncertne turneje s Radojkom smo razgovarali o tajni hita koji traje već pola stoljeća, životu u doba pandemije, glazbenoj sceni danas, ali i Dini Jelusiću kojem je osobno čestitala na ulasku u popularnu britansku grupu Whitesnake.
Nakon više od godinu dana glazbena scena ponovno je oživjela. Kako su izgledale pripreme za koncerte u Opatiji, Splitu i Zadru? Kako je izgledao povratak pred publiku nakon izbijanja pandemije?
Ove godine sam već nastupila na sjajnom malom festivalu Fest Jazza u Koprivnici, pred prekrasnom publikom. Pripreme za ove nastupe su slične kao inače, nema prevelike razlike. Nekoliko dana prije, sebe dovodim u red, biram odjeću za nastup, ponavljam tekstove, komuniciram s medijima, dogovaram posljednje detalje sa svojim suradnicima. Također, volim da mi je kuća čista prije nego što krenem na put, tako da prije koncerata imam i radnu terapiju, da se tako izrazim.
Što pripremate publici? Jeste li zbog epidemiološke situacije morali odustati od nekih ideja koje su prvotno bile u planu?Željela sam u Opatiju doći s velikim orkestrom, s obzirom na to da na Ljetnoj pozornici nikad nisam održala samostalan koncert. Tu ideju sam imala i za druge koncerte pod nazivom „Na moru ljubavi“. No, situacija je takva da svi moramo biti skromniji, pa tako trebamo biti suzdržaniji i u željama. Moj repertoar je uistinu bogat, te se može prilagoditi glazbenim korpusima raznih veličina, od toga da nastupam samo uz klavijaturističku pratnju svog dugogodišnjeg suradnika profesora Vladimira Babina, preko postave klasičnog benda, do simfonijskih i filharmonijskih orkestara. Bez obzira na to u kojoj kombinaciji nastupam, publici uvijek nastojim pružiti svoj maksimum.
Koncerti su se trebali održati prošle godine, točno 50 godina nakon što ste prvi put izveli veliki hit "Kud plovi ovaj brod" na Splitskom festivalu. Jeste li uopće mogli zamisliti da će pjesma toliko trajati? U čemu leži tajna njezine dugovječnosti?
Ne. Ja čak nisam ni bila previše oduševljena tom pjesmom, koju mi je ponudio tadašnji direktor Festivala zabavne glazbe Split, gospodin Vinko Lesić. Tada su potencijalni izvođači pjesme učili na temelju nota, što danas nije slučaj. Mislim da ni autori pjesme "Kud plovi ovaj brod", gospoda Esad Arnautalić kao autor glazbe i Arsen Dedić kao autor teksta, nisu mogli pretpostaviti da će ta pjesma postati takav hit. Vjerujem da toga nije bio svjestan ni Sergio Endrigo, koji je pjesmu izveo u alternaciji sa mnom. Naime, tada je Splitski festival bio međunarodna manifestacija, na kojoj su nastupila neka velika svjetska imena, kao što su The Shadows, Gino Paoli, Claudio Villa, Al Bano, Jimmy Cliff i Iva Zanicchi. Teško mi je detektirati koja je "tajna" te pjesme koja je obilježila moju karijeru, no drago mi je da toliko znači mojoj publici.
Zbog čega u današnje vrijeme više nema takvih hitova? Što se promijenilo?
Za početak, danas nedostaje glazbenih autora. Nema više tekstopisaca kao što su bili Arsen Dedić, Drago Britvić, Maja Perfiljeva, Zvonko Špišić ili pak Ivica Krajač koji je još uvijek s nama. Svoje nasljednike nemaju ni skladatelji koji su obilježili, usudila bih se reći, zlatno doba hrvatske zabavne glazbe, poput Alfija Kabilja, Zlatka Tanodija, Ivice Stamaća, Dalibora Paulika, da spomenem samo neke. Ne znam koliko nove generacije uopće znaju za te velikane, a kamoli da pokušaju naučiti nešto od njih. Također, kriteriji glazbenih urednika i diskografa su se toliko srozali da sada gotovo svatko može snimiti singl ili album. Nema više tih filtra i žirija koji su ocjenjivali moju generaciju. Mi nismo samo tako mogli doći pred televizijske kamere ili na neki festival. Trebali smo se itekako dokazati prije toga. Danas svatko misli da može biti glazbena zvijezda, a ono malo skladatelja i tekstopisaca koje imamo, kao da više gledaju zaradu, a manje umjetničku vrijednost onoga što rade i pružaju publici.
Kako gledate na glazbenu scenu danas? Čiji rad pratite? Ljuti li vas pomalo što danas većina pjevačica svoj put gradi na seksepilu i stasu, a ne na glasu?
Naravno, ima i danas sjajnih vokala. Pritom prvenstveno mislim na Jacquesa Houdeka, Dinu Jelusića, Matiju Cveka, Damira Kedžu, Renatu Sabljak, Đanija Stipaničeva, Ervina Baučića. Neka televizijska pjevačka natjecanja iznjedrila su impresivne pjevače. Neki od njih su Bruna Oberan, Nela Đinđić, Danijel Jurišević i Iva Gortan. No, svima njima nedostaje jednako toliko sjajnih pjesama.
Čime se bavite kad ne nastupate? Kako izgledaju vaši dani?
Dosta vremena provodim kod kuće. Nisam tip koji voli odlaziti u grad na kavu i na razna društvena događanja. Imam uski krug prijatelja s kojima se volim družiti privatno. Naravno, priroda posla je takva da ne možete biti izolirani, ali nakon svega toga najviše volim doći doma.
Kako podnosite pandemiju i neizvjesnost koju nosi sa sobom? Strahujete li od zaraze koronavirusom? Što vam pada najteže?
Moj je posao po svojoj prirodi neizvjestan. Nikad ne znate koliko ćete biti zanimljivi publici, medijima, organizatorima. Jako mnogo toga ovisi o sreći, bez obzira na to koliko ste kvalitetan izvođač i koliko dobre pjesme imate. U mojem životu bilo je uspona i padova, pauza i intenzivnijih razdoblja, pa me ova situacija, što se posla tiče, nije previše iznenadila. Jako sam se čuvala i još se čuvam, bez obzira na to što sam se već dvaput cijepila. No, situacija je takva kakva jest i svatko od nas treba biti odgovoran prema sebi i drugima.
Često ste isticali da vam je najveći oslonac obitelj, ponosna ste majka dviju kćeri, Sande i Ane, te baka unuke Mije. Čime se one bave? Je li vam žao što nisu nastavile vaš glazbeni put?
Moje kćeri su jako privatne osobe, kao uostalom i cijela moja obitelj. Osim što sam baka, prije tri godine postala sam i prabaka te uživam gledajući kako naš najnoviji član obitelji raste, napreduje i otkriva svijet oko sebe. Svaki put kad dođe k meni, prvo diže poklopac klavira. Sva moja obitelj je muzikalna. Moja starija sestra je umirovljena nastavnica glazbene kulture, mlađa sestra nastupala je na natjecanjima pjevača amatera a moj pokojni brat svirao je gitaru i klavijature u mnogim glazbenim sastavima. Moje su kćeri, svaka na svoj način, nastavile obiteljske tradicije. Sanda je prosvjetni radnik, kao što su to bili moja sestra, moja teta i moj djed. Ana je pak glazbena novinarka koja pažljivo prati domaću glazbenu scenu i informira me o mnogim novostima.
Nedavno je u medijima odjeknula vijest da je Dino Jelusić postao član Whitesnakea. Dino je potom otkrio da ste ga vi osobno nazvali i da mu je to bila velika čast. Što ste mu rekli? O čemu ste razgovarali?
Jako mi je drago čuti za uspjehe naših glazbenika, mojih mlađih kolega. Nerijetko ih nazovem, kad god na televiziji vidim neki njihov sjajan nastup. Smatram da je takva podrška kolega važna. Dini Jelusiću čestitala sam na uspjehu, zaželjela sreću te mu komplimentirala na pjevačkom umijeću i muzikalnosti. Nadam se da će mu nastavak svjetske karijere biti uspješan. Zapravo, podsjeća me dosta na mene, jer sam i ja kao mlada nizala uspjehe na inozemnim pozornicama, a u domovini nisam osjećala da me dovoljno cijene.
Kada ste saznali za Dinu? Pratite li njegov rad već dugo?
Naravno, za Dinu sam doznala kao i većina hrvatske javnosti, zahvaljujući njegovom nastupu na dječjem Eurosongu. O njegovom napretku tijekom godina informirala me najviše moja kći Ana, i prije no što smo ga ponovno mogli vidjeti na televiziji kao već zrelog pjevača.
Uskoro se obilježava i tužna obljetnica. Već je šest godina prošlo otkako nas je napustio Arsen Dedić s kojim ste proživjeli puno toga. Koje su najljepše uspomene na Arsena kojih se rado sjećate?
Arsen je bio neponovljiv umjetnik. Premda nismo mnogo surađivali, zahvalna sam na pjesmama koje mi je podario. Osim "Kud plovi ovaj brod", tu su i skladbe "Cvijet u knjizi" i "Baš sam glupa bila. S Arsenom se nisam mnogo družila, no svaki susret bio je začinjen njegovim osebujnim smislom za humor i načinom pogleda na svijet.
Koliko se često čujete s Gabi Novak i Terezom? Hoćemo li vas ponovno u neko skorije vrijeme vidjeti zajedno na pozornici?
S Gabi i Terezom se redovito čujem. Naši zajednički nastupi bili su doista uspješni i prepuni radosti, no ne znam hoće li se ponoviti. Ponekad je najbolje stati prije no što se priča razvodni, no vjerujem da smo odradile dovoljno nastupa za publiku koja nas je najviše htjela čuti zajedno.
