Ozren Grabarić jedan je od trenutačno najhvaljenijih hrvatskih glumaca, član Gavellina ansambla i zvijezda predstave “Shakespeare u Kremlju” Ive Štivičića, u režiji Lenke Udovički, Kazališta Ulysses, u kojoj igra glavnu ulogu. Ulysses ovu predstavu 4. i 5. studenoga izvodi na sceni HNK Zagreb.
U zagrebački HNK dolazi izvrsni “Shakespeare u Kremlju”. Jeste li zadovoljni tom predstavom? Kako je bilo pripremati je prošlog ljeta na Brijunima?
Zadovoljan sam činjenicom da dvije godine na Brijunima imam priliku raditi u velikoj koprodukciji s glumcima iz različitih regija. Pretprošlog ljeta smo napravili “Odiseja”, koji je imao izvanredan uspjeh, a ovog ljeta smo radili sjajan tekst Ive Štivičića “Shakespeare u Kremlju” koji će, nadam se, isto imati dug život. Za svakog su glumca takve koprodukcije veliko zadovoljstvo; imamo priliku upoznati različite kazališne poetike, a to je posebno važno u vrijeme krize, kad se sve kazališne institucije zatvaraju u sebe i osuđuju glumce u ansamblima na jedan te isti repertoar i jedne te iste partnere. Ovakav model koprodukcija meni se čini najzdravijim i najpametnijim načinom preživljavanja i traganja za novim i boljim kazalištem.
Štivičićev se komad događa u Staljinovoj Rusiji, ali mnogo govori i o patologiji današnjih centara političke moći. Koju bi pouku naše društvo moglo izvući iz toga?
Komad se događa u Staljinovoj Rusiji, ali mi nismo htjeli niti je komad tako pisan, stvarati nekog povijesno točnog Staljina i Beriju. Mi smo stvarali nekog našeg Staljina i Beriju kako bismo progovorili o slobodi pojedinca unutar bilo kakvog političkog sustava. Slobodi onih koji su potlačeni, a uvijek ih ima, bilo da je riječ o totalitarnom ili demokratskom režimu, ali i slobodi onih koji su taj sustav stvorili. Zanimljivo je vidjeti kako taj sistem počinje živjeti nekim svojim životom i kako jede i one koji su ga stvorili. Ovo je priča o tome koliko oni koji vladaju imaju slobode i koliko mogu govoriti ono što misle i biti ono što uistinu jesu, a koliko ih sustav pretvara u ustrašene i podaničke marionete.
Velik dio kazališne publike smatra vas najboljim glumcem svoje generacije. Kako doživljavate takve pohvale?
Meni je ponajprije drago što se ljudima sviđa to što radim jer, na kraju krajeva, sve to radimo radi publike, ali važno je da glumački imperativ ne postane svidjeti se publici. Važno je biti iskren u svom radu i svjestan onoga što radiš i zašto. Uvijek će biti onih kojima ćete se svidjeti i onih kojima ćete biti užasno dosadni, no vijek se nadate da će prevagnuti prvi. Ali svijest o tome što radite dovest će vas do toga da se s vremenom mijenjate i prihvatite rizik.
Kojom se svojom ulogom najviše ponosite?
Više sam skeptičan prema svojim ulogama nego ponosan. Imam uloge koje više volim igrati ili me više zabavljaju dok ih igram. Ali da sam potpuno zadovoljan nekom – i nisam, mislim da nikad neću ni biti niti mi je u interesu da budem. Volim imati prostor sumnje koji me tjera da svaki put preispitujem to što radim.
Kako balansirate između rada u kazalištu, na filmu i televiziji? Kako birate televizijske i filmske uloge?
Više vremena provodim u kazalištu pa mi za film i televiziju ne preostaje puno vremena. Uglavnom kriterij za biranje trebao bi biti dobar scenarij, ali u današnjim prilikama često prihvaćamo ono što nam se ponudi.
