U ekonomskom smislu novac se javlja kao univerzalna roba, što znači da se za novac mogu razmijeniti ili kupiti bilo koja roba i usluge kojima podmirujemo naše biološke, ali i duhovne potrebe. Ovo pobija demagošku tvrdnju kako novac samo kvari čovjeka, pri čemu će se demagog prvi zatrčati i sagnuti da zgrabi izgubljeni novčić.
Zar treba podsjećati da je jedna marka isto što i jedan kruh ako se zna da cijena jednog kruha iznosi jednu marku.
U suprotnom, ako nemaš ni prebijene parice, hodaš kao da si prebijen - i pas na tebe laje jer mu je to signal da s tobom nešto nije u redu i kako treba. Uz potreban iznos novca lakše i bolje živimo, raznovrsnije se hranimo, pa čak bolje ostvarujemo svoja zakonom utvrđena prava, uživamo veći ugled, i tomu slično.
U vezi s tim navodimo jednu poljsku poslovica koja glasi: Mane bogataša rijetko tko zapaža, a vrline siromaha rijetko tko vidi.
Da tomu nije tako, imalo bi smisla uvesti u pojmovnik sintagmu “sirotinjska elita”. Sa strogo racionalne strane, možemo reći da nije toliko važno biti prekomjerno bogat koliko je važno ne biti siromah. U racionalnim uređenim sustavima prevladava doktrina da je uputno boriti se protiv siromaštva, ali ne i protiv bogatstva.
Ekonomska doktrina da nije sramotno biti bogat odigrala se čak i u Narodnoj Republici Kini kada se uvidjelo da je izlaz iz ekonomske krize i stagnacije u poslovnosti, a ne u dogmatskoj i ispraznoj ideologiji.
Završimo ovo razmatranje uz aksiom da je najbolji onaj sustav koji je siromašan siromasima.
Neki su čvrstog uvjerenja da je novac svemoguć i zbog čega ne prežu od nečasnih i nečovječnih radnji kako da ga se domognu. Naime, mnogi su “poštenjačine” pali na ispitu poštenja i morala kao vlasnici kredita tako što bi izigrali naivne jamce.
I nije im bio uvijek potreban novac iz nevolje i nužde, već zbog halapljivosti u iracionalnom bogaćenju na račun tuđe nevolje i muke.
Čak je bilo slučajeva da bogataši dodatno osiromašuju siromahe, da jedu “crkavicu” iz njihove zdjele. Kako se beskrupulozno “cijede” siromasi i nevoljnici, na zoran način je prikazano u domaćem igranom filmu “Snijeg”, redateljice Aide Begić.
Ljudskoj bezobraštini i poročnostima kao da kraja nema kada bilježimo širenje moderne kuge, i to u vidu trgovine ljudima, drogom, oružjem, zatim u vidu prisilne prostitucije ne uzmičući ni od osoba maloljetničke dobi, i da ne nabrajamo mnoge druge poročnosti i pošasti. Sve se to čini zbog robovanja njegovom veličanstvu i božanstvu – novcu.
S aspekta eksploatacije treba razlikovati tri rente, i to: novčanu, radnu i naturalnu. Dok novčana i radna renta vodi prekomjernom prisvajanju viškova vrijednosti i u vražjoj eksploataciji radne snage, dotle se za naturalnu rentu uspostavlja razumna i prirodna mjera i okvir.
Iracionalno gomilanje novca i uopće prekomjerno bogaćenje stvara izopačenu i zamućenu sliku svijeta. Zamućene su nam slike dobra i zla, svjetla i tame, istine i laži, pri čemu, recimo tako, laž nosi prevagu nad istinom.
Teza da je čovjek u središtu svijeta za posesivnu osobu lako može biti preinačena u egocentrični stav – ja sam središte svijeta.
A toj obmani bliža je i prihvatljivija “slatka laž” negoli “gorka istina”. Albert Camus je savjetovao sljedeće: “Protiv neugodnih istina postoji samo jedan lijek – treba se s njima pomiriti”.
Na izokrenuti red stvari, i na apsurdna i paradoksalna stanja svijesti, navodimo riječi sv. Pavla koji kaže: “Jao onima koji zlo dobrim nazivaju, a dobro zlim, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čini, a slatko gorkim”.
Slično o novcu kao opijatu razmišlja i W. Shakespeare. On će, među ostalim, istaknuti: “Zlato? Skupocjeno, blistavo, crveno zlato?… Toliko toga čini crno bijelim, ružno lijepim; zlo dobrim, staro mladim, plašljivo hrabrim, podlo plemenitim”.
