U širokobriješkom salonu “Kleopatra” otvorena je izložba slika Anđelke Hrkać i Sanijele Matković te predstavljeno čak deset knjiga koje je Sanijela objavila u doba korone! Anđelki Hrkać ovo je bila 11. izložba likovnih ostvarenja, a Sanijeli druga. Program je vodila splitska novinarka Day Antunović. Ovaj jedinstveni kulturni događaj bio je povod za razgovor s književnicom Sanijelom Matković, članicom Društva hrvatskih književnika u Zagrebu i DHK-a Herceg Bosne.
U posljednjih deset godina objavili ste 21 knjigu, a samo u vremenu od godinu dana, u doba korone, čak deset knjiga. Na koji način nastaju vaše knjige?
- Moje knjige nastaju iz potrebe da prezentiram jednu temu, ili kroz poeziju ili kroz prozu. Prvo što se rodi u mislima i mašti je naslov, zatim oko naslova konstruiram temu i likove.
Koje romane biste izdvojili?
- Svaki moj roman osebujna je tema s osebujnim likovima, ali, evo, izdvojila bih roman o Didaku Buntiću “Tajna dvanaestog oraha” i roman o epopeji Vukovara “Žuta Mona Lisa”. Oba romana napisala sam u proteklih godinu dana koronakrize.
Zanimljivo je to što se roman o Vukovaru zove “Žuta Mona Lisa”. Kako ste povezali epopeju Vukovara i Mona Lisu?
- Roman se mora iščitati kako bi se povezale sve te tematske smjernice i poveznice. Možda se ima dojam da su Vukovar i Mona Lisa nespojivi i može djelovati nelogično, ali u sadržaju romana sve se ipak posložilo.
Rekli ste da je u ovom romanu navedena točna kronologija zbivanja u vukovarskoj bolnici, na koji način ste to uspjeli realizirati?
- Dobila sam dokumentaciju iz službenog arhiva, što sam kronološki prenijela u knjigu i povezala s jednom svojom pričom, koja je također o temi tragedije Vukovara.
U čemu ste više, onako, svoji, u prozi ili poeziji?
- Pa kritičari kažu da je moja proza poetska, što bi značilo da sam ja uvijek i samo pjesnikinja, a hoće li se moje nadahnuće pretočiti u poeziju ili prozu, to je čisto odabir forme. No uvijek sam poetski raspoložena u svom pisanom izričaju.
Kako je došlo do toga da ste u doba korone, doba sveopće krize, uspjeli objaviti čak deset knjiga?
- Ma, nisam imala namjeru objavljivati deset knjiga. Međutim, pojavila se ideja za prvu, drugu, treću, četvrtu… I tako se našlo njih deset i svaka je specifična, na svoj način jedinstvena, bogata temom, radnjom, likovima. Posebno bih tu izdvojila ova dva navedena romana, monodramu “Klepsidra”, koju sam posvetila velikoj pjesnikinji Vesni Parun, te zbirku poezije, koju sam objavila u povodu desete godišnjice smrti Vesne Parun.
Što vas ipak najviše inspirira na pisanje?
- Život je najveće nadahnuće, u svakodnevnim, običnim predmetima, slikama, emocijama može se naći tema za novi roman i novu pjesmu.
Što planirate u budućnosti?
- Ako sve bude po redu, planiram i dalje pisati, uz pisanje i slikati, jer i slikanje je jedna vrsta mog poetskog izričaja. I svaka knjiga je slika, a svaka slika je knjiga. Kritičari kažu da ja slikam kao da pišem i pišem kao da slikam.
Roman ili knjiga pjesama na razini su najvećih umjetničkih dostignuća.
