Kad se ugase sviće, sve su žene iste.
Bolje da plug volova dangubi nego žensko.
Kravu i ženu najbolje je poznatu jamiti.
U kuću kad dođe nevjesta, zaovi više nema mjesta.
Neke su od poslovica Hercegovkama, a ima ih još:
Žena drži tri ćoše kuće, a muž jednu.
Žena kuću drži, muž je u njoj gost.
Dobra je žena najbolji miraz.
Dobre žene nemaju ni očiju ni ušiju.
Žena svitla mužu obraz, a muž ženi ime daje.
Žena muža nosi na licu, a muž ženu na košulji.
Ne stoji kuća na zemlji nego na ženi.
Žena u zapadnohercegovačkoj okolici dijelila je sličnu sudbinu kao i sve druge žene u BiH. Uvijek je bila podčinjena svome mužu i nikada se nije žalila na svoj položaj. Iako u sjeni, bila je snaga i konstanta obitelji, izdržljiva, hrabra i strpljiva kad nitko drugi nije. Snagom ljubavi i vjere održavala je obitelj na okupu. Pisati i razmišljati o hercegovačkoj ženi u prošlosti ne znači pisati i razmišljati o zaostaloj i primitivnoj ženi. To je dug ženi koja je sve prihvaćala iz vjere i ljubavi, koja je rasla, živjela i preživjela razmišljajući kako udovoljiti drugima. Sjetiti se života ove žene i svega što ga je pratilo, izniman je etnološki i antropološki doprinos kulturi jednoga naroda. Idealizirana uloga žene u zapadnoj Hercegovini je uloga majke. Hercegovačka je majka u prošlosti bila nositeljica surovoga i grubog života. Zato što je vjerom prihvaćala neimaštinu i sva stradanja, pogibije i odlaske muževa, braće i sinova, zato što je iz ništa stvarala nešto i zato što je, unatoč svim nedaćama, vjerovala, baš zato je uzor žena. Pred njom bi ustuknuo i tko nikada nije. Nitko nije mogao ostati ravnodušan na snagu majke, majke koja je suzama natapala krševitu zemlju, a mnoge je suze hercegovačka majka potrošila, puno je puta jutro uplakana dočekala. Uzor svim majkama iz zapadne Hercegovine od davnina je Majka Božja Marija. Ona je majka vjere, majka ljubavi i ona je oduvijek bila put kojim su išle hercegovačke majke. Nije lako bilo biti žena u tradicionalnoj, patrijahalnoj Hercegovini. I riječima “čovjek” i “žena” davalo se do znanja kako je žena u podčinjenom položaju. “Biti čovjek” je metaforički izraz za veliku osobu, nekoga čovječnoga, dobroga. Kad bi se ženu htjelo posebno pohvaliti, reklo bi joj se da je “pravi čovik”. S druge strane, riječ žena znači i supruga, a reći nekome muškarcu da je prava žena, bilo je posebice uvredljivo i značilo je da je slabić, kukavica, da puno priča, ogovara... Osobine koje bi se ženi spočitavale i bile joj teretom, muškarcima bi se znale glorificirati. Posebice je teško bilo ženi koja nije rodila. Nerotkinja, svojom ili muževom krivnjom, etiketirana je kao “jalovica”. Kriva je bila i ako su djeca napravila kakav nered. Tada su djeca samo njezina, odgoj je njezin: “Kakav ti je, kako si ga odgojila”. Često je morala biti most i ravnoteža u međusobnim odnosima članova šire obiteljske zajednice. Žena je svome mužu uvijek poslušna, potvrđivala mu i pazila kako mu ugoditi. Šutjela je kada bi bila napadnuta, pa makar bila i u pravu. Posebice nije proturiječila “prid tuđim ljudima”. Žene su se uvijek ustajale kad ulazi muškarac, bilo dječak bilo starac. Pričaju stariji kako se ustajalo i trudnoj ženi jer “more bit da nosi muško”. Muž i žena rijetko su viđani zajedno na javnim mjestima, a ako bi negdje i pošli zajedno, žena bi išla dva, tri koraka ispred svoga muža... Popularni je Matan iz Raosovih “Prosjaka i sinova” svojoj Nuši govorio: “Tri koraka isprid mene, silo nečista!”. Radnja je ovog romana smještena u Imotsku krajinu čiji se stanovnici razmišljanjima gotovo ne razliku od Hercegovaca. Normalno je čak bilo vidjeti ženu s teškim teretom na leđima, a da pored nje ide muž s lulom ili cigarom u ruci. Ni same žene tu svoju ulogu nisu doživljavale tragično. I u crkvama postoji muška i ženska strana. I danas se može vidjeti starije bračne parove kako se na ulazu u crkvu rastaju, svatko na svoju stranu. Ženama je bilo pripravljeno mjesto dobre, vjerne, poslušne, samozatajne, tihe, vrijedne, bogobojazne supruge, a ako bi iznevjerila neku od ovih osobina, počastilo bi ju se odgovarajućim nadimkom. Kad bi previše i bez mjere pričala, reklo bi joj se da je “torokuša”, “jezikara”, “alapača”, “alamanka”... Takvoj bi se ženi reklo da je pustila jezičinu kao krava rep. Nekad bi morao reagirati i suprug takve žene, rekao bi joj: “Ženo, blagoslovljenu vodu u usta”. U šali se priča kako je supruga pitala o kojoj je vodi riječ. Navodno je suprug odgovorio da je blagoslovljena svaka voda u njezinim ustima. Kad bi se više istih pričalica našlo na istom mjestu, bilo bi: “Sastale se ženturače”. Nekim ženama higijena nije bila jača strana pa su bile “počašćene” imenima “Smrda”, “Peksa”, “Pliska”, “Peksinjača”... Ona koja se ne bi istaknula u maru, a to se od prave žene očekuje, koja bi bila “lijena kao krava”, zvala se “Torulja”, “Linguza”, “Dropulja”, “Debelguza”, “Kebara”, “Pudara”... Ova je loša osobina žene našla mjesto u izreci “Nije se krava naučila orati”. Uvijek je bilo onih koje su se voljele istaknuti nakitom, odjećom. Zvali bi ih “Pirlituša”, “Namiguša”, a ako bi prešle granice dobrog ukusa i pristojnosti, “Sramulja”, “Prosakuša”, “Balekača”, “Biskulja”...Neke su žene bile malo sklonije hodanju po selu gdje bi ponekad nešto prokomentirale i ponešto nadodale. Sa “Zvizgom”, “Smuculjom”, “Zjakačom”, “Lajavicom”, “Oštrokondžom”, “Rospijom” bilo je pametno biti u dobrim odnosima. I za neke druge osobine koje nisu krasile dobru ženu našla su se imena. Onu koja je često plakala zvalo se “Kmeca”, neukrotivu “Divljakuša”, a koja se ponašala i izgledala kao muškarac “Muškara”. •
