Majića kula u Sebišini (Drinovci), općina Grude, vrijedan je spomenik dugog razdoblja osmanske vlasti na području Hercegovine. Riječ je o bivšoj osmanskoj karauli, koja je očito građena nakon Požarevačkog mira sklopljenog između Habsburške Monarhije, Osmanskog Carstva i Venecije 21. srpnja 1718. godine. Tim mirom Veneciji je priključeno područje Dalmacije s Imotskim i Vrgorcem, pa je Osmanlijama preostalo novo utvrđivanje granice pri čemu je Sebišina, inače mirovnim sporazumom podijeljena na dva dijela, zbog blizine Imotskog postala jedno od osmanskih uporišta na dijelu od Pruda kod Metkovića, preko Ljubuškog do Imotskoga.
Zahvaljujući Petru Majiću, rođenom u Sebišini, koji živi u Velikoj Gorici, došli smo do elaborata Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Mostar iz 1985., te znanstvenog uratka pok. prof. Danijela Alerića, rođenog u Sebišini, koji je živio u Zagrebu i radio na Institutu za jezik. Gospodin Majić je uzgred spomenuo da je Marko Alerić, hrvatski jezikoslovac, sin spomenutog prof. Danijela.
Pozivajući se na sjećanje svoje bake Mile (Milice) Majić, gospodin Majić otkriva kako je osmanska karaula postala u ovom djelu Hercegovine, poznata Majića kula. „Prvi vlasnik bio je Ivan – Ićan Majić (1880 - 1957.), moj pradjed. Ivan je kulu nastanio sa svoja dva brata i njihovim obiteljima, prilagodili su je za stanovanje tri obitelji, na način da su na južnom i sjevernom dijelu probijena vrata za odvojene ulaze. Kulu nasljeđuju moji stričevi i to dvojica zajedno, ali ne postoji gruntovni upis. Ivan, kao i njegov sin Petar, jedno vrijeme radio je u Australiji i vjerojatno na taj način stekao novac za otkup kule“, naglašava gospodin Majić u razgovoru za portal Večernjeg lista u BiH Vecernji.ba.
U prilično šturom elaboratu pod nazivom „Turska kula u Sebišini o. Grude Istorijsko-arhitektonska obrada dokumentacije“, Salih Rajković, povijesni dio i Spomenka Čondra, arhitektonska dokumentacija, pozivajući se na već spomenutu Milu Majić, navode da je plaćena „120 fijorina“. Kao svojevrsni zaključak priloga autor konstatira: „Prije četiri godine (1981. op. a.), Majići su popravili krov kule. Nigdje ne kisne. Ovo je rijedak primjer čuvanja jednog objekta i za to Majići zaslužuju punu zaslugu“.
Na žalost danas stanje nije tako, istočni dio građevine je u cijelosti sačuvan, ali zapadni je djelom urušen i prokišnjava. Jasno, Majića kuli staroj oko 300 (!) godina, potrebi su obnova i zaštita, kao svjedoku vremena i država koje su na ovom prostorima vladale u prošlosti. Zanimljivo, kula je uz puškarnice imala i otvor za top, jasno na strani prema Imotskome. Povijesno gledano, Majića kula je punih 160 godina bila osmanska karaula, do Berlinskog kongresa 1878. godine, s tim što su je dvije godine ranije zauzeli hercegovački ustanici pod vodstvom vojvode don Ivana Musića.
Pišući o borbama iz južne Hercegovine pristiglih ustanika s osmanskom vojskom i bašibozucima, u zapadnoj Hercegovini fra Vjeko Vrčić u knjizi „Vrgorska krajina“ navodi: „Na Sebišini 7. ožujka nije bilo bitke, ali su ipak ustanici zarobili pet turskih vojnika (str. 46.)“.
Malu Sebišinu, koja je tek dio prostranih Drinovaca, nije zaobišao ni Petar Gudelj čuveni hrvatski pjesnik koji u Imotskoj knjizi, piše: „Sebišina se može nazvati još lirskim ili proljetnim vratima Imote. Prvi proljetni vjetri, ljubice i lastavice stižu na Sebišinu, preko Sebnišine. Samo na Sebišini raste i cvate žuta tilovina, grm tako čulna i romantična mirisa, da mu ne odolješe imotske djevojke, spletoše ga u pjesmu:
Moj dragane sa dno Sebišine,
donesi mi granu tilovine.
