Često saznamo za neku znamenitu osobu iz svih područja ljudskog djelovanja koja je rođena ili živjela na području Hercegovine, a da javnost o tome malo zna ili uopće ne zna. To vrijedi i za Maju Srbljenović Turcu, proslavljenu hrvatsku primabalerinu, koreografkinju i pedagoginju, piše Večernji list BiH. Maja Srbljenović Turcu rođena je u 3. rujna 1941. godine u Širokom Brijegu, a umrla je 6. lipnja 1995. godine u Zagrebu. Rođena je kao Maja Dijaković, a djevojačko prezime nosila je po ocu Anti Dijakoviću iz Vrlike, koji je bio zaposlenik rudnika boksita u Širokom Brijegu. Digitalni arhiv Široki Brijeg objavio je da se Majina majka zvala Vjekoslava, a otac Ante Dijaković (1905. – 1986.) iz Vrlike.
Maja je živjela s roditeljima u Širokom Brijegu do 1944. godine, kad se obitelj preselila u Split. Majin otac Ante Dijaković se kao rudarski inženjer sa suprugom Vjekoslavom doselio krajem 30-ih u Široki Brijeg zbog zapošljavanja u tadašnjim širokobriješkim rudnicima boksita. U to su vrijeme eksploataciju boksitne rude u Širokom Brijegu obavljale tvrtke Dalamatia Bauxit i Ugrovača rudarsko d. d., obje registrirane u Zagrebu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata nadzor nad rudnicima imali su Nijemci.
U Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža stoji da se ova rođena Širokobriježanka školovala kod Ane Roje i Oskara Harmoša te kod baletne umjetnice i koreografkinje ruskoga podrijetla Nine Kirsanove. Angažirana je u splitskom HNK 1959. godine, a u zagrebačkom HNK 1968. Istaknula se u nizu baletnih izvedbi, kao što su Vals (F. Chopin, Sylfide, koreografija Mihail Mihajlovič Fokin – Iko Otrin, 1970.), Gülnara (A. Ch. Adam, Gusar, koreografija W. Orlikowsky, 1975.), Mylady (G. Delerue, Tri mušketira, koreografija Flemming Flindt, 1978.) te u suvremenom repertoaru koreografa Milka Šparembleka: Opus 43 (L. van Beethoven, 1975.), Sonata (C. Debussy, 1975.), Pjesme ljubavi i smrti (G. Mahler, 1981.), Carmina Krležiana (F. Parać, 1985.). U Hrvatskoj enciklopediji stoji da je 1987. godine otišla u Slovensko narodno gledališče u Maribor, gdje se bavila i pedagogijom i samostalnim baletnim projektima (glazbeni kolaž Isadora Duncan, koreografija Dragutin Boldin, 1992.). Često je gostovala u Grazu, u koreografijama Waclawa Orlikowskoga. Maja je bila udana za Đekija Srbljenovića, poznatog splitskog glazbenika, utemeljitelja Splitskog festivala, koji je poginuo 1971. godine.
U povodu 25. godišnjice smrti Maje Srbljenović Turcu na Dalmatinskom portalu Tonći Šitin objavio je iscrpan i nadahnut tekst o ovoj proslavljenoj hrvatskoj primabalerini. Istaknuo je to da se o njoj može govoriti s više stajališta jer je ova umjetnica zanimljiva i kao balerina, i pedagoginja i koreografkinja, kao i njezina sudbina koja je intenzivno plovila različitim kulturnim slojevima, otkrivajući ples kao najuzvišeniju umjetnost čiji je dragocjeni predmet ostala do kraja svog kratkog života te naglasio: "Za Maju je ples bio obred, borba za postizanje takvog tijela koje teži savršenstvu". Od ratnog djetinjstva pokazivala je zanimanje za ples i slikarstvo. Živeći u Splitu zanimanje za ples dodatno se pojačalo upisom u Srednju umjetničku školu u tom gradu. Nakon kratkog školovanja u baletnoj školi "Lujo Davičo" u Beogradu počinje njezina blistava baletna karijera. Šitin piše: "Već na programima Narodnog kazališta u Splitu iz 1957. nalazimo Maju Dijaković u baletnom ansamblu koji vode Ana Roje i Oskar Harmoš, da bi od 1959. do 1968. bila stalna članica i solistica splitskog corps de balleta. Unatoč velikom slikarskom talentu, Maji upravo balet postaje životnom opsesijom, kazalište kućom u kojoj slobodno diše". Došlo je do organizacijskih problema u splitskom HNK. No, Maja uporno radi na sebi i dobiva poneku značajniju ulogu kao što je Odila u drugom činu "Labuđeg jezera", ulogu u "Šeherezadi" Franje Horvata, "Licitarskom srcu"... Potom se udala za rumunjskog baletana Marina Turcua, prvaka baleta zagrebačkog HNK-a, s kojim je nastupala u baletima "Romeo i Julija", "Đavo na selu"… Majina i Marinova kći Valentina Turcu, renomirana balerina i koreografkinja, rođena 1974. godine u Zagrebu, predstavu "Smrt u Veneciji" posvetila je svojoj majci Maji.
Pozivom iz zagrebačkog HNK za Maju počinje značajan napredak u karijeri, ponajviše zahvaljujući znanoj koreografkinji i ravnateljici baleta Sonji Kastl i koreografu Milku Šparembleku. Poznavatelji baleta slažu se oko toga da je Maja imala fantastičnu tehniku te da je znala spretno kombinirati klasični balet s neoklasičnim i modernim plesom. Bila je inovativna, iskrena, iskričava i hrabra, a svoju osjećajnost i zanos znalački je prenosila na ljubitelje baleta. Nastupala je u Beču, Budimpešti, Londonu, Pragu, Rimu, čak i Meksiku, a vraćala se i u svoj Split. Dobitnica je niza priznanja, među kojima je i nagrada "Vladimir Nazor". Suprug Marin Turcu bio joj je idealan plesni partner. Obožavala je Isadoru Duncan, pa joj je posvetila glazbeno-plesni kolaž u koreografiji Drage Boldina 1992. godine, u kojem Maja pleše svoj posljednji ples. Mnogi živi rado je se sjećaju, a povijest baleta i umjetnosti u Hrvata mora je otrgnuti od zaborava. Rođena Širokobriježanka nije išla malena ispod zvijezda nad Šimićevim Brijegom i sva se pretvorila u zvijezdu!
