„O moj raspeti Isuse, budi nam milosrdan. Oprosti nama grešnicima. Pun si milosti“ riječi su molitve koje nakon križanja u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, izgovara Sofija Vasilj, 92-godišnjakinja iz Međugorja na početku razgovora u emisiji Susret Radiopostaje Mir Međugorje. Viđajući je na jutarnjim svetim misama u Međugorju osjetili smo da bi njezino dugo životno iskustvo moglo biti zanimljivo i poučno.
„U miru sam s Bogom i s majkom Božjom. Imam milost Božju da mogu moliti. I najviše čitam. Dragi mi je Bog poslužio dobar vid“ kazala je uz naglasak „Milost Božja je glavnija nego i vid i zdravlje i sve drugo“.
A njezina životna priča više je nego zanimljiva – rođena u Ograđeniku, 15-tak kilometara od brda Gospinog ukazanja u Bijakovićima, u kojima je živjela od druge godine života jer ju je majka dala svojoj sestri koja nije mogla imati djece. Ne samo da su tako tetka i tetak imali nju kao svoje dijete, nego je ona bila jedini „potomak“ u obitelji Šego, budući da ni tetkov brat nije mogao imati djecu, a jedina im sestra nije bila udana.
„Kad su me tetka i tetak donijeli u njihovu obitelj, u njihovu kuću, tetkova me sestra, Ruža joj bilo ime, uzela u svoj krevetac. Govorilo se vojnički krevet, nije bilo komotluka, to je bilo za jednu osobu. Ja sam i nju tetkom zvala, iako mi nije tetka. Ali mi je bila umjesto majke. I uvijek smo zajedno spavale do moga vjenčanja početkom 1953. godine. Udala sam se za Vasilja pod Križevac, ali smo uvijek vodili brigu o mojim Šegama, možda i više nego bi o svojim roditeljima. A „tetka“ Ruža, ta moja polumajka, s nama je živjela 19,5 godina.“
Sofija se prezivala Soldo, znala je da ne odrasta s roditeljima, ali nikada nije bila tužna zbog toga jer je jako rano stigla u obitelj Šego.
„Bilo mi je lijepo. Svi su me željeli, poštovali i voljeli. A i ja sam znala svoj red i poštivala svakoga. Nije me nitko učio tomu. To je Božji dar.“
Sofija je majka šestero djece, baka 16 unučadi, ima 32 praunučadi i četvero prapraununčadi.
„Još ih, ako Bog da, za 2-3 mjeseca dvoje očekujemo. Nitko nije sretan u životu k’o sam ja. Hvala Bogu. Uvijek sam bila sretna. Nisam žalila što nisam živjela s roditeljima. Lijepo su me prihvatili.“
Sofija kazuje kako ju je s posebno puno ljubavi prihvatio i odgajao djed, tetkov otac. A i ona je njemu pomagala kasnije, u njegovoj nemoći, iako je bila još malena.
„On je mene jako volio, činilo mi se i više nego da sam njegovo unuče bila. Zato što je želio i od Boga tražio da mu sinovi imaju potomstvo. Kćer se nije ni udala, a oba sina nisu imali potomstva. Dedo je bio pravi kršćanin.
A onda mi je Bog dao pravog čovjeka. Bila sam zahvalna Bogu najprije, a onda i njegovoj majci, koja ga je tako odgojila. A ne može majka ni roditi, ni odgajati bez Božjeg blagoslova i milosti. Majke trebaju moliti i izmoliti milost Božju.“
Sofija kazuje kako se u njihovoj obitelji, ali i u svakoj drugoj u to doba molilo Bogu, ujutro, navečer, ali i u podne, uvijek i svugdje, bez obzira na mnoštvo poslova i godišnje doba.
„Pozdravljala se Gospa, molilo se i do 20 preporuka. Koliko se god puta ulazilo u kuću, svaki se put pozdravilo s – hvaljen Isus i Marija. Ljudi su siromašno živjeli, ali su Bogom bili bogati, milosti Božjom bogati. I vjerovalo se, i molilo se. I jedan je drugog razumio. Oni boljega materijalnog stanja pomagali su one slabijih mogućnosti. Moji nisi imali djece pa su ljudima pomagali. Bili su zdravi i duhovno i tjelesno. I činili su dobro. Ja se za njih Bogu molim. I znam da su oni u Kraljevstvu nebeskom, oni mole za nas. Nije bilo svađanja, ni grijeha. Poštovalo se. Podbrdom su tada bile 23 kuće, odnosno obitelji.“
92-godišnja Sofija Vasilj na pitanje o iznenadnim i čudesnim događajima 1981. godine odgovara: „To je bila milost Božja. I odmah smo svi povjerovali, djeci. Jer djeca su gojena božanski, milostima Božjim, svi su ondje tako odgajani, ne samo oni koji su vidjeli Gospu.
Roditelji su bili pravi kršćani. Bog je dozvolio da nam majku pošalje pa da se obraćamo. Imamo grijeha, svi smo grešni. Ali Bog oprašta. Zahvalni smo Bogu dragomu što nam je poslao majku i što je s nama. Kad molim i kad ne molim, ja znam da je majka Božja s nama. Znamo da je Bog s nama i da Bog upravlja. Predaj se dragomu Bogu. Znam da je ljudima zdravlje važno. Ali mi ne možemo ništa bez Božjeg znanja i milosti – ni oboljet, ni ozdravit. Bog čini svoje, a kad molim, molim – dragi Bože, upravi i providi dušom i tilom kako je tvoja sveta volja nek’ se nad nama vrši. Tako uvijek molim. Bogu hvala. Bog mi je dao blagoslov u djeci. Da poštuju. I poštuju se međusobno, a mene pogotovo.“
U Međugorju se puno radilo – vinogradi, duhani…
„O tomu se živjelo, srce moje drago, o tomu se živjelo. Ali Bog nam je sve to blagoslivljao. Sve nam je to s blagoslovom bilo. S Gospinim ukazanjem mnogi su pošli u crkvu svake večeri ili svakoga jutra. Jednostavno ljudi su povjerovali i pronalazili vremena ići u crkvu. Na večernju misu najviše se išlo. Išlo se i kada se moglo i kada se nije moglo. Zahvaljivalo se Bogu, i molilo se, i povjerovalo se odmah. Nije nitko imao sumnje. Milosna je i slava bila, Ona je vazda bila s nama, od prvoga dana. Ne samo sa mnom, nego s ovim našim krajem. Ljudi su išli, žrtvovali se – i bosi, i umorni i bolesni. Išlo je sve, molilo se.“
Danas mnogi kažu kako je Međugorje natopljeno molitvom. Ali po onomu što Sofija svjedoči, Međugorje, i osobito mjesto ukazanja, bilo je natopljeno molitvom i prije.
Prisjeća se molitava iz djetinjstva i mladosti „dok se čuvala stoka, sve je bilo s krunicom u ruci. Naši su preci izmoli Majku. Boga oca molili i Bog nas je uslišao i poslao nam Majku.“ Ipak dodaje: „Ima nas i dobrih i loših. Ima loših. Mene je strah dragoga Boga što se više djece ne rađa. Strah me je pobačaja. A toga nije bilo prije.“ Uz tu brigu ima i radosti „što nas Bog poziva, majka Božja. Obraća se narod. A da nije Gospodina što bi bilo? Da nije dragi Bog poslao među nas Mariju, majku našu, i da se ne molimo toliko, Bog zna sam što bi bilo. Bilo bi katastrofa.“
Nikada, priznaje, nije mogla ni pomisliti da bi se Gospa ovdje mogla ukazati. Čula je za Lourdes.
„Zahvaljivala sam Bogu za to, ali nisam nikad mogla misli da će nam je ovdje dat. Samo sam vazda molila, i molim i danas i vazda – Bože neka se vrši nad nama tvoja svijeta volja. Upravi i providi cijelim svijetom kako je tvoja sveta volja.“
O dugom Gospinom ostanku među nama će reći: „A kako me ne bi radovalo, srce moje drago, kad je nebo spustilo se na zemlju. Bog je s nama i na nebu i na zemlji. Ali je ovo sada očigledno da nam je Majku poslao. Nisam je ja vidjela, ali vjerujem. Sve su to Božje milosti. Bez Boga nema ništa. Ništa nema bez Boga. Zato samo moli Boga za providnost, ja molim tako. Da Bog upravi i providi s nama, čitavim svijetom. Njegova sveta volja neka se na nama vrši. I samo tražim od Boga mir. Cijelom svijetu da Bog podari svoj sveti mir i blagoslov. Šta ima ljepše od mira i blagoslova? U duši svojoj kad imaš mir ti se ničega ne bojiš.“
Sofija i sada redovito ide k misi u crkvu, moli svakodnevno uz Radiopostaju Mir Međugorje, također moli brojne osobne molitve, čita molitvenik i knjige o svecima, ali kaže, nema što poručiti slušateljima, ni hodočasnicima.
„A što ću im ja reći, dušo, moja draga. Prvo i prvo ne bi znala ni razgovarati s njima. A drugo, ljudi se moraju negdje smjestiti. Ja nisam protiv toga. Ali ne daj Bože, nemoj se ogriješit o njih. Neka vide da se i ti krstiš. I da ideš na misu. I da si Božje dijete. Neka ljudi vide da nismo neke neznalice i propalice, da smo s Bogom. To želim. Budi zahvalan, zadovoljan i učini ono što treba po Božjim zapovijedima. Kad bi svatko znao zahvaljivati Bogu na svim darovima! Ne samo da mu zahvaljujemo što nam je Majku poslao, nego da mu zahvaljujemo uvijek. Oduvijek Bog se za nas brine i treba mu se zahvaljivati.“
Vitalna i zdravog razuma na pitanje – što Vam je značilo kad je Papa imenovao svoga izaslanika pa kasnije apostolskog vizitatora za župu Međugorje, Sofija odgovara: „A kako mi neće značiti! K’o da je nebo došlo na zemlju. Tako mi je drago sve to. Da Papa zna za jedno Međugorje! I brine se o njemu. To mu je Bog podario – i da je Papa i to je njegovo poslanje. Da on pravilno postupa s ukazanjem Majke Božje. Da širi vjeru Božju. To ga je Bog nadario. Nije on to sposoban samo od sebe, koliko ni ja, ni ti. Da nije Božje milosti. Bog nadari svakoga. Nadari. Ali samo treba vjerovat i zahvaljivat Bogu. Nemoj vazda vikat – daj Bože, daj Bože. Neka Bog dadne ono što On želi da nam da. I imaj vjeru u Boga. To je Otac nebeski. I Otac svih ljudi, i svega stvorenog. I na nebu i na zemlji.“
U Međugorju je puno obraćenja, ispovijedi, milosti Božje. I Sofija ne želi ništa više od toga.
„Ništa ja ne želim priko Božje milosti. Što god Bog želi neka nam to podari. Eto. Neću Bogu zapovijedat. Daj Bože znak ovi, znak oni. Bog zna šta je nam potrebno. Samo se Bogu pridaj. I njegovoj milosti. I ne boj se. U Boga ne sumnjaj“, zaključila je Sofija razgovor za emisiju Susret Radiopostaje Mir Međugorje, kojemu je dodala još niz molitava, kao žena vjere, poniznosti, zahvalnosti i pouzdanja u Gospodina.
