Mišo Marić (78), iako u godinama za mirovanje, najmanje miruje. Narudžbe prestižu jedna drugu. Nakon što se okušao u televizijskom serijalu “Namigivanje zvijezdama”, nedavno se oglasio i zanimljivom monografijom pjevane poezije “Pjesmo moja”, kojom izdavačka kuća Art Rabic obilježava dvadeset godina izdavaštva i za koju je biografije pjesnika napisao Marić, a naslovnu stranu i dizajn knjige uradio Dragan S. Stefanović. Prije toga u izdanju Rabica također je objavio antologiju i monografiju umjetnika Bosne i Hercegovine u dijaspori - “Svjetionik”, a uskoro ispod pera ovog velikog novinara, pjesnika i boema, stiže i monografija o Aleksi Šantiću, kao i niz drugih projekata. No, i da nije svega nabrojanog, Mišo Marić “Čovjek s Dušom” je institucija za sebe i za razgovor s njim povod nam uopće ne treba.
Prihvaćam molbu da se ne persiramo, idemo u razgovor. Prošlo je punih šest godina od našega zadnjeg intervjua. Je li se od tada nešto promijenilo u tvom privatnom životu, kako danas gledaš na stanje u našem društvu i globalno u svijetu?
Od 6. svibnja 1912. po julijanskom, Đurđevdana po pravoslavnom, i ciganskom, kalendaru, ne osluškujem i ne marim za kenjkanje čovječanstva. Đurđevdan je obiteljski svetac mojih Marića kojeg, jedino, slatko slavih s Krešom Ledićem, prvim i najodanijim Mo prijateljem, kod Cigana pod spiljama uz Neretvu, na Karešebešu. Od 2012. Đurđevdan mi najveći praznik u životu. Pozlatila ga dolaskom unuka Bella. Uči me što znači biti deda, tako me i oslovljava; svoje nisam zapamtio. Da objasnim: u Sarajevu 2014. promovirao sam prozu “Dnevnik jednog apatrida”. U posveti stoji: “Sudbini za Azru, Azri za Milenu, Mileni za Bellu, Belli za najradosniju čaroliju življenja”. A svima govorih da knjigu volim zbog naslovne. Ti i Redakcija učinili biste me vrlo sretnim da tom naslovnom, koju ukrasih Bellom, ilustrirate ovu ispovijed.
Baciš li pogled s obala Engleske iz Exetera na Mostar, Bosnu i Hercegovinu, zavičaj, cijeli prostor nekadašnje Jugoslavije, današnje ‘regije’?
Kad se osamim i sustignu me sjete. Teleskopa za sve što bih želio vidjeti u perfektu i pluskvamperfektu, nema. Za prezent ga ne želim, čini me nesretnim, bolnim.
Nedavno sam razgovarao s tvojim velikim prijateljem pjesnikom Perom Zupcem koji je dobitnik ovogodišnje “Šantićeve nagrade”. Kaže da ste ‘srodne duše’ i da se ne smatra Aleksinim nasljednikom, ali sljedbenikom svakako. Dijeliš li to mišljenje?
- Mostaru se posrećilo da su Aleksa i Piero (uvijek ga je tako zvao), svaki u svoje vrijeme, bili njegovi lirski biografi. Sličili su na svoju pjesničku inspiraciju, ona na njih... Pjesnici i Grad bili su jednojajčani blizanci. Ne želim proturječiti prijatelju i bratu, ali ću reći: Piero je Aleksin duhovni potomak. I ma koliko god je “Šantićeva nagrada” zakašnjela čast Zupcu, toliko je Zubac čast Nagradi. Da je bio živ smrtni kao što je besmrtni Aleksa, svečan i sretan uručio bi mu prvu nagradu 1968. Kao član Organizacijskog odbora “Večeri”, predlagah ga 70-tih, a rekli: “Rano je, ima vremena za Zupca”.
Najavljeno je da pripremaš monografiju o Aleksi Šantiću?!
- Za finog pjesnika i prijatelja, Ivicu Vanju Rorića, vlasnika “Dječje knjige” u Sarajevu, iznjedrih “Aleksa – Podsjetnik na ljubav”. Izborom tiskanih i ozvučenih pjesama na CD-u, fotodokumentima, osvrtima Ujevića, Crnjanskog, Kulenovića i Raičkovića, Zupčevim Predgovorom i Gojerovim Pogovorom - pripremih neku vrstu zasluženog kardioalnog naklona Aleksi pred 150. godišnjicu rođenja.
Iako si u Engleskoj s najmilijima, muči li te nostalgija za Mostarom?
- Mostar je grob moje majke, kolijevka moje kćeri i 32 godine bivah M. M. Ako zanemarim sumorne i surove posljednje, Mostar je prijestolnica srca, znači prijestolnica svijeta. Nostalgija je vapaj za izgubljenim rajem u koji se ne mogu vratiti.
Što ti najviše nedostaje?
- Prijatelji i sunce. Može i obrnutim redom. Tu su mi podjednako svijetlili i grijali.
Sve više mladih ljudi napušta ove krajeve u potrazi za boljim životom. Jesu li “gorki tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije”, ili stvari stoje ipak drukčije?
Život me naučio: ne žudi, ne pati, Mariću, za nedohvatljivim, usreći se onim što možeš prigrliti! Na jelovniku Engleza, većinom, nema hljeba/kruha. A svaki trgovački centar nudi po 20-ak vrsta. Kupujem francuski, koji mi se ne čini gorak.
Prijateljevao si s brojim pametnim i učenim ljudima, boemima, slikarima, pjesnicima, pjevačima, političarima... Nema više Izeta Sarajlića, Kemala Montena, Davorina Popovića, Bode Kovačevića, Tihomira Stajčića Cuce, Danila Pravice, napustili su nas Arsen Dedić i Predrag Matvejević, Kreša Ledić, generacija odlazi, jedan za drugim... Svima si napisao nekrologe? Nedostaju li ti svi ti ljudi?
Kad se survah na ovaj Otok ožujka 1993., preimenovah ga u Robinzoniju. A kako su odlazili daleki i dragi prijatelji, ne samo geografski nego i emotivno, i sam sam Robinson Crusoe. Po Darwinu sam dvonožac, po emocijama stonoga. Protabanao sam dug put sa sto srca i shvatio da od obitelji i prijatelja veće bogatstvo ne postoji. Sa spomenutim, i još mnogim, mnogim koji su otišli, sahranjen je i dio mene. Mogao bih, da ima prostora, iz osobnih elektronskih i pisanih adresara otipkati telefonske brojeve, e-mail i kućne adrese svakog. Tako mi se čini da ih još čuvam. I na svakog nastojim podsjetiti, spasiti najstrašnije od svih smrti – zaborava.
Naše čitatelje zanimat će i uspomene na druženja sa širokobriješkim franjevcima, babom Penavušom, obitelji Vasilj iz Međugorja...?
Bila emisija Radio Sarajeva “Hiljadu škola, hiljadu radosti”. Načele sedamdesete. Dok vodim uživo iz škole kraj samostana na Brijegu, zvekne grom, prekid. Kad me ponovno uključe, objasnim pa kažem: “Ovo je dobra škola dobre djece, ni gromovi nam ništa ne mogu”. Do rata sam dolazio u Široki Brijeg, tadašnju Lišticu s olovkom i blokom, magnetofonom i kamerom, s “Mostarskim kišama”, s Azrom, Milenom, prijateljima... Kod Kitića s Miljenkom Smojom i Borisom Dvornikom, na vrelo s Icom Voljevicom, Čolom i Montenom, kod Bake u Oklaje i Zvonke Perko u Dobrkoviće, s režiserom “Valtera” Šibom Krvavcem, kod velečasnih sa Zupcem i Kebom, kod Bebe i Mirka Kraljevića osvanuh s Meri Cetinić i violinistom Šabanagićem. Za Mirkovo festival čedo “Hercegovina pjeva” ispisah himnu, Bakinu i Zvonkinu izložbu postavih uz dane JRTV u Neumu, Bakinu uz otvorenje Varaždinske banke u Lištici. Uz ugledne domaće i Varaždince, bogme održah i govor koji počeh: “Pjesnici, u pravilu, ne otvaraju banke, sem u krajnjoj oskudici”... Svugdje nas domaćinski gostili. Velečasni monografijama, Baka skulpturama, Perko uljima, a svi bogatim trpezama, veselim vinima, dobrotom i prijateljstvom. U ratu, u “Cvjećarni Mirjana”, neznani mi vlasnici Galići, nisu htjeli naplatiti 5 ruža za moju Baku, darovali upaljač... Bogat sam, imao sam, još imam prijatelja na Brijegu. Marija, kći Milana Ivankovića je s mojom Milenom, kraj prošlog milenija, dijelila socijalni krevet, učila ovdje engleski. Lijepo se pazimo pismima, telefonom, susretima. Kad pripremah emisiju o Sv. Baki Penavuši, koja me je i koju sam prisvojio kao po ocu nezapamćenu, javim se gvardijanu Puljiću s molbom da mi dopusti postava “svetih” eksponata u crkvi. Sutradan se odazvao s dobrodošlicom, čak i uvaženog prof. dr. fra Vendelina Karačića ponudio za pomoć. Dočekali me, pomogli, gostili po tradiciji. Milan mi organizirao snimanje gangi, najavio gozbu. Upozorim ga da je moj kamerman Mulić s Face TV musliman, vjernik. I bila gozba sa sedam gangaša, neobična za lištičke kakve pamtim, bez loze, pršuta, vina... A s Bakinim razmijenim SMS-ove, pisma, ljubav... Nedavno, Kreša bio povod, razmijenih ljubazno s prof. dr Mariom Vasiljem, dekanom FPMOZ-a u Mostaru. Pisah mu o Mo susjedu iz Rudarske, prof. glazbe Iliji Vasilju, velečasnom istog, čestita prezimena u Čitluku, Stankeli u Međugorju. Ama s guštom pisah, ljudi za uzor. Sa Stankom povremeno kontaktiram, a u lijepo davno vrijeme posvetih mu pjesmu “Vinogradi” koju završih: “Ganga nebom, Žilavka, vila, Zlatotok iz duše Stanka Vasilja”.
Imena ljudi koje spomenuh treba izgovarati stojeći.., i žilavke, Miss među vinima.
Generacije su odrastale uz tvoje pjesme koje su interpretirali Indeksi, Zdravko Čolić, Kemal Monteno, Mišo Kovač, Željko Samardžić, mnogi i, naravno, “Mostarske kiše”. Te pjesme i danas se rado slušaju, što se može vidjeti i po broju klikova na YouTubeu. Kako to komentiraš?
Od više od 200 koje su komponirali, ili “ubodoh tekstove”, kako je to zvao moj Monteno, na YouTube je malo mojih, “autori” su interpretatori. Opća krađa, ali nikad nisam intervenirao, čemu? A neki dan sam dobio obavijest iz banke da mi je HDS ZAMP (Hrvatsko društvo skladatelja), čiji sam član, uplatilo svotu kojom Bellu mogu častiti suncem i morem Tenerifa.
Osim pjesnik, po profesiji si novinar. Vjerojatno i dalje ne možeš živjeti bez novina i medija. Zanima me što misliš o novinarstvu danas, kamo ide i ima li novinarstvo ulogu kakvu je imalo u tvoje vrijeme?
Za BBC vele da je neovisan. Nije. Najbolji voditelj Dnevnika na BBC2, Jeremy Paxman, jedini je ošurio Blairea zbog Iraka. Sad vodi sveučilišno natjecanje. Tvoja i moja branša silno se obrukala prije, u tijeku i nakon našeg zloljuđa. Spremam se u Londru na susret s prof. dr. Jonom Silvermanom, UK akademikom, želi razgovor o toj temi. A telefonom mu rekoh da je davno trebalo, a još nije kasno osnovati sud za ratne zločine medija. I medijevaca kod nas i okolo.
Osim svojih knjiga “Dnevnik jednoga apatrida” i “Mostarenje” priredio si i kapitalno djelo, “Svjetionici”: Antologija i monografija umjetnika Bosne i Hercegovine u dijaspori, a najavljena je i “Pjesmo moja” - Antologija pjevanih pjesnika u izdanju “Art Rabic”. Kaži nam nešto više o navedenim djelima i planiraš li uskoro još neki književni projekt?
Ako bi u sadržaj “Svjetionika” uvrstili još po desetak umjetnika koji stvaraju u BiH, a ima dragocjenih, bila bi to antologija i monografija cjelokupne literarne i likovne umjetnosti BiH. Iz Svjetskog saveza dijaspore BiH su izrazili želju da dopunim ovu, stiže mlad, talentiran svijet po svijetu. Dvije knjige su u tisku, nudi mi izdavač i još jedan brat, Goran Mikulić, da tiska 5 dogodine, mini-sabrana djela. Ne mislim da ih zaslužujem, a i ako - kada i kako? Dugo hodim, malo mi je ići, oskudan sam s vremenom. Kako to malo da poharam od Belle?
Tvoja velika ljubav, pored Mostara, su “Mostarske kiše”, čiji si osnivač. Iako danas postoji ansambl koji se isto zove, osjetio si potrebu kroz polemiku zamoliti određene osobe da se tim imenom više ne koriste jer ovaj ansambl nema veze s izvornim. Međutim, oglušili su se?
“Mostarske kiše” su pjevale 19 godina, onda su nam ‘gluvaći’ isključili mikrofone. Pa se netko dosjetio da još ima onih što ih pamte i vole, a bogomdano je vrijeme haranja tuđeg. Jel’ to zovu privatizacija, ili tako neki uglađen naziv za pljačku? Dugo se odupirah svojim Kapljicama tu, od Australije preko Europe do obje Amerike, da se oglasim. Nakon čega su iz Mostara osuli po meni k’o oni s Čobanovog polja 1992. Stvar moralnog invaliditeta.
Okupljaš li “Kapljice” i dalje svake godine ili ste uzeli predah? I dokle ste stigli s izradom monografije o Ansamblu?
Okupljaju se i bez mene, umiju to. A monografija? Počeo, stao, zamor materijala. Nadam se, i želim da je “Kapljice” jednom urade. Izrasle su u divne i pametne ljude, svašta nešto umiju, pa i sačiniti monografiju. Aida Kurtović Krehić sigurno.
U BiH je vrlo zapaženo prošla tvoja serija “Namigivanje zvijezdama”. Jesi li stavio točku na taj televizijski projekt ili možemo očekivati nastavke?
Molio sam Senada (Hadžifejzovića, op. a.) da me skine s programa, najurit će me ha se pojavim dolje. Tih 22 epizode Face TV je reprizirala po dvadesetak puta. Bude li zdravlja, obećah mu, s proljećem bih uradio još desetak. Od živih Zupca, od odsutnih Kemicu, doktora Papu, slikare Kujačića, Drljaču, pjesnika Dijaka...
Ovih dana navršava se 100. godišnjica rođenja jednog od naših najvećih pjesnika, Maka Dizdara. Poznavao si ga, što možeš reći o njemu?
Izdvajam iz sjećanja: mislim da je 1970, bašta Kluba javnih i prosvjetnih radnika. Pod platanom sjede Mak, Hamza Humo, Skender Kulenović, Safet Burina, Mile Ratković, Vlado Puljić, Alija Kebo uz lozu, meze šipak ljutunac...Najmlađi, vodit ću književnu večer pa zapisujem nazive pjesama. Mak diktira: “U Mostaru, u Mostaru, u Mostaru”. Zapisujem i govorim: “Što je divan naslov”! Veli: “Nije naslov, Mariću, to je cijela pjesma”.
Što misliš mogu li narodi u BiH ponovno živjeti zajedno i u slozi kako se živjelo nekad ili će ovakvo stanje i dalje potrajati? Je li moguće da se ovako slabo razumijemo između sebe?
- Iskustvo, najdužim djelom lijepo, tvrdi da mogu. Nobelovac J. P. Sartre je govorio: “Čovjek je rođenjem osuđen na slobodu”. Parafrazirat ću: da ništa drugo, taj je narod rođenjem “osuđen” na suživot. Preduvjet je: transplantacija organa. Koje organe treba mijenjati, ta to svako tu zna bolje od mene. Dijagnoza je točna, donator je narod, dobrovoljni davalac krvi u miru i prisilni u ratu. Čeka se kirurška ekipa oštrih skalpela.
Cijeli život si posvetio radu s mladima. Što bi im poručio ovaj put, koje ideje da slijede?
Da ljube i budu ljubljeni.
Kakav je život jednog apatrida u Engleskoj?
- Mokar. Pitali me sa sunčane strane svijeta: Što radim? Odgovorih: sušim se. Azra me okačila štipaljkama na štrik u vrtu, pa se sušim. Onda pitali: pa što se ne vratiš? Odgovorih: jer je tu bilo budaletina koje su me, nevina i ‘nenafajtanog’, ‘nameračile’ opeglati.
I dok mi težimo ulasku u Europsku uniju s nadom da ćemo tako riješiti sve naše probleme, Engleska, odnosno Velika Britanija, kani izići iz Unije. Zbog čega?
Zbog love. Na zapadu ništa novo. Uvijek i sve je samo zbog i za lovu.
Gledajući globalno situaciju, kamo ide ovaj svijet?
- Stazama koje od pamtivijeka utiru ratovima, u sunovrat. Kad su prve ljude slali u svemir, na Mjesec, pitah sam se: Zašto? I jedino pametno što sam dokučio: život je neuništiv, naša planetica nije. Ako traže novu, znači da kontaju s uništenjem ove. Svjesno, ili podsvjesno, svejedno.
Rano djetinjstvo si proveo u Bosanskom Petrovcu, mladost i najbolje godine u Mostaru, radio si u Sarajevu, sudbina te otjerala na Otok... Dosta dug životni put si prevalio. Žališ li za nečim ili bi sve ponovio?
Nerado, moram te ispraviti. Nije me sudbina, nego bitange najurile. A slično pitanje su postavili Argentincu J. L. Borgesu, na samrtnoj postelji. Literarni nobelovac, estetičar, moralist, filozof i svašta nešto, a vjernik više od svega, prošaptao je: “Žao mi je što nisam više griješio”. Nit sam Argentinac, nit nobelovac, nit vjernik. Ateist sam, poštovalac Voltairove: “Si Dieu n’existait pas, il faudrait l’inventer” – “Ako Bog ne postoji, treba ga izmisliti”, ali bih se držao Borgesa. Iako se, kroz vijek, niti o jednu od 10 Božjih zapovijedi nisam ogriješio.
I za kraj pitanje neizbježnosti, u kojem smo ostali nedorečeni. Želiš li grob u Mostaru ili ne?
Grob ne želim nikako, stalo mi da se družim s Bellom, svojim trilingom Dama, živim prijateljima i onima kojim namigujem u dalekim sazviježđima. Ali pošto me nitko, što je uobičajeno, neće pitati hoću li ili neću umirati, nerado ću morati. Malo nečeg imam ostaviti Belli, Milenoj i Azri; onog što im skupih tu su me “oslobodili”. Pa zar da im umjesto stvarnih dobara ‘zavještam mrca’ kojeg treba pokopati, podizati spomenik, bar o godišnjicama donositi cvijeće, čistiti korov, osvježavati izblijedio epitaf, a ružno vrijeme, kiša pendreči, snijeg moguće - taman posla... Da me vozikaju mrtvog negdje, treba juriti tuce dozvola, plaćati prijevoze i tako dalje i tako gore – toga se grozim, silan je grijeh prema mojim Curicama. Rekao sam da me kremiraju. Ako nije preskupo: srce odvojeno. Pa u neku teglicu manjeg pakiranja kiselih krastavaca i za prvi posjet jugu, pola praha u Radobolju, koja je kao sevdalinka tekla pod mojim prozorima, a pola na rodno petrovačko polje s najljepšim mjesečinama na Balkanu. Iako čovjeku koji je “zabil dihat”, kako kažu Istrani, sasvim je svejedno šumi li mu umilno rijeka pod prozorima il’ pozlatu sipa Mjesec nad poljem... Ponukao si me, a o smrti ne razmišljam, svako razmišljanje - malo umiranje. Dovoljna jedna. Koje se ne plašim, imam iskustvo. Prije no ‘prokmečah’, bijah vječnost mrtav, dolazeća je repriza. Nelagodna, jer ću ožalostiti one koji me vole. I jer je dosadna. Svako dugo stanje je dozlaboga dosadno... Te ću otipkati odjavu. Jer ni prethodni odgovori na tvoju uljudnu, profesionalnu znatiželju i strpljenje čitatelja, nisu iznimka u svim dosadama ovdje i tamo.•
