U Sveučilišnoj galeriji u Rodoču, u sklopu popularnog formata “Razgovor s umjetnikom”, predstavljen je jedan od velikana hrvatskoga slikarstva - akademski slikar Tihomir Lončar, piše Večernji list BiH.
Povod je Lončarova izložba “Hercegovački ciklus” i donacija Sveučilištu u Mostaru. Razgovor je vodio kustos izložbe Marin Ivanović predstavljajući umjetnika i postav u neposrednijem i intimnijem okružju od onoga kakvo imamo na otvaranju izložbe. Osim što je govorio o temi slikarstva, Lončar je izrazio oduševljenje Mostarom, Hercegovinom i Sveučilišnom galerijom.
Slobodni umjetnik
Ivanović je za početak iznio nekoliko teza o načinu na koji se danas promatra moderna umjetnost, polazeći od nereferentne forme, ikonografske teorije temeljene na ideji emocionalnog oblika, gestualnoj apstrakciji i podsvijesti u okviru Freudove teorije psihoanalize. Nadalje, Ivanović ističe visok stupanj individualnosti kao jednog od glavnih zahtjeva postmoderne za koji smatra kako uvelike izostaje uslijed kulture 21. stoljeća u kojoj živimo. Također smatra kako susret s umjetnikom služi da bi publika promijenila percepciju o umjetniku koji stvara u samoći svoga ateljea, sada doživljavajući taj prostor mjestom u kojem na površinu izlazi podsvjesno u razgovoru umjetnika sa samim sobom. Izložba je konceptualno i fizički podijeljena u dva dijela. Dio nazvan “Hercegovački ciklus” nastao je kao proizvod tzv. umjetničkih rezidencija Sveučilišne galerije kada je Lončar mjesec dana boravio i stvarao u Mostaru.
Umjetnik ističe kako je slikao motive koji su inspirirani Mostarom u okviru opusa koji i inače slika, kao što su krajolici i duhovne teme. Kao zanimljivim ističe se kako je Lončar slikar morskih krajolika iako dolazi iz kontinentalne Hrvatske pa je zanimljiv i način u kojem se prilagođava prikazu hercegovačkog krajobraza. Lončar navodi kako su mu radno okružje i ugodno ozračje domaćina dali neočekivanu stvaralačku energiju za slikanje nemalog broja djela. Također, u Hercegovačkom ciklusu obradio je svoje četiri glavne teme: sakralni opus sa slikama sv. Franje i sv. Ante, vedute Mostara, vidljive na slikama koje prikazuju Fesslerovu vilu (Rektorat), Sveučilišni kampus, Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače i sl., morske krajolike te pejzaže sa stećcima.
Napominje kako su pejzaži sa stećcima nastali na tragu rodnih zagorskih pejzaža s križevima krajputašima koje je sada zamijenio lokalnim motivom. Ivanović i Lončar dotaknuli su se krajobraznog motiva kao posebno zanimljivog jer mu slikar pristupa na različite načine od oblikovno prepoznatljivog i koloristički gestualnog, što je posebno dobro prošlo kod kolekcionara, do apstrahiranog i skulpturalno riješenog dekonstruiranog krajolika uz netipično korištenje jake žute, crvene ili ljubičaste koji su napose zbog majstorske kontrole boje posebno dobro prošli kod kritike.
Naslanjajući se na različite obrazovne procese, Ivanović se zanima za umjetnikov formativni put i proces izgradnje individualnog stila. Lončar je naznačio nekoliko kategorija u tom procesu, polazeći od akademijskog obrazovanja u kojem je primijetio da danas ostaje nepokriven zanatski dio u profesiji. Podijelio je iskustvo slikanja s Edom Murtićem za kojeg smatra da ga je najviše naučio slikarstvu, i to pristupom obrnutim od akademskog imperativa cjeline slike. Kod Murtića gleda velike energetičke površine apstraktnih dijelova, građenje slike uz pomoć mrlja, boja, ritma i kontrapunkta iz kojih je izrezivao komade koje je uvećavao u slike.
Dakle, rekonstrukcija slikarske tehnike od dijela prema cjelini. Smatra da je zanatski dio potreban stvaralaštvu, a tek njegovim usavršavanjem on bi bio onaj koji bi ohrabrio mlade ljude u istraživanju vlastite kreativnosti. Referirajući se na akademski put, govori kako je odgojen u münchenskom duhu slikarstva Račića i Kraljevića te oniričkom slikarstvu boležljivog ozračja zagrebačke škole u kojem se slika gradi kao cjelina. Isto tako, razumijeva kako postoje specifičnosti vezane uz umjetnika koje se shvaćaju kao artistički rukopis, kao i utjecaj galerista te prodajna narav slike koja osigurava osnovnu egzistenciju.
Pejzaže s morem, ali ne kao uopćenom ljepotom, a da ne slika neko konkretno mjesto, umjetnik je koristio kako bi stvorio svoju publiku koja je motive ponekad prepoznavala kao stvarne geografske mikrolokacije. Sagledavši te formativne inpute, Lončar s dozom humora tvrdi kako je ostao u prošlom stoljeću ne zanimajući se za novi koncept te slikajući bojama i gestama u uvijek živom konceptu forme, teme i osobnosti.
Obraćajući se publici, Tihomir Lončar istaknuo je: - Ovo što ima Sveučilište u Mostaru, ova Sveučilišna galerija, ovo nema ni jedno sveučilište u Republici Hrvatskoj. Nema sveučilišta u Hrvatskoj koje bi uložilo u umjetnost i u ljepotu kao mostarsko. Razumijevanje vodstva Sveučilišta za umjetnost nevjerojatno je. Mi u Zagrebu imamo prostore koji su nakon potresa neupotrebljivi. Ovdje se rade ozbiljne i profesionalne izložbe - rekao je Lončar.
Spone hrvatskog naroda
Ustvrdio je kako umjetnost i kultura moraju biti glavne spone hrvatskog naroda koje prelaze sve granice: - Da nismo razjedinjeni. Da se neki stereotipi o ovom prostoru pobrišu. I svatko tko dođe ovdje, ostane bez riječi. Jer takav tretman mi nemamo tamo gdje bismo ga trebali imati.
Ovdje, u Mostaru i u Hercegovini, kada dođemo, dobivamo nešto što kao slikari - umjetnici tražimo. Tražimo neku povratnu informaciju. Valja li to što radimo? To se u Hercegovini osjeti. Želio bih da se to održi, nastavi. I da se naša neslaganja i regionalna prepucavanja ugase - poručio je Lončar tijekom razgovora u Sveučilišnoj galeriji.
