Prigodom 165. obljetnice rođenja i 90. smrti fra Jeronima Vladića (2013.), godinu ranije, pred sam kraj iste, nastala je prigodna medalja akademskog kipara Stjepana Divkovića. Ovaj je projekt pokrenuo Božo Mišura u doba kada se, nakon povijesnih previranja, ovi krajevi i ljudi koji su u njima djelovali zapostavljaju jer su naši suvremenici preokupirani svakodnevnim osobnim brigama i nametnutim krizama. Medalja je taktilne mjere, nešto manja od 10 cm promjera. Na aversu je reljefni portret fra Jeronima Vladića u enfaceu s laganim pomakom u lijevu stranu. Pozadina je blago konkavna čime je dobio prostor za veću dubinu reljefa. Rub medalje je vrlo širok i iskorišten za svu količinu teksta. Unutrašnja kružnica ne prati samo oblik ruba, nego se nastavlja rubom kapuce. Ostatak habita simetrično likovno korespondira s tekstom na gornjoj polovici, gdje jednostavno piše “fra Jeronim Vladić”, a ispod “franjevac bosanski”, bez odmaka od krajeva ruba. Godine rođenja i smrti uobičajenog smještaja u prostor proširenog ruba s lijeve i s desne strane uokviruju lik franjevca. Na drugoj je strani, reversu, naslov njegovog djela, “Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu”, ukomponirano u dva reda kao i na aversu. Prvi je red ispisan većim slovima, a drugi ga pobliže opisuje.
Ovdje je uočljiva neka vrsta hijerarhije i povezanosti koja je uobičajena za cijelu medalju, gdje avers, zvani glava, prikazuje lik, a s druge pak strane revers, pismo, pobliže objašnjava o čemu se radi. Kako se radi o relativno velikoj količini teksta na nevelikoj medalji, nastao je zrakasti raster u koncentričnim krugovima. On uokviruje vrlo plitki reljef franjevačkog samostana na Šćitu prema slici K. Liebschera iz 1895. Ta je slika, crnobijela, reproducirana u izdanju iz 2008., a već je sama po sebi komponirana u krugu koji je razbijen prvim planom s prikazom fratra na konju koji putuje po teško prohodnim kamenitim stazama. Taj je prikaz, prenesen u reljef, također probio rub i načinio vizualni nemir i neravnotežu, ali zaustavljen je i umiren godinom prvog izdanja spomenute knjige (1882.) na desnoj strani. Koliki je god dojam najveće blizine prvoga plana u prikazu slike, visina cijelog ovog reljefa ne prelazi visinu ruba, a pejzaž, pogled na samostan i crkvu s okolnim krajolikom, prostire se u suptilnim izmjenama visina i prijelazima svjetlosti nalik akvarelu. Na donjem je dijelu vanjske polovine ruba u prvi plan iskočila sitna godina nastanka gipsanog modela 2012. i vratila nas u sadašnjost. Uz nju je i autorova signatura - ligatura SD, jedini dio teksta koji ne prati zrakasto koncentričnu kružnu orijentaciju ostalih slovnih znakova, već prati silu težu cijele medalje i krajolika, fratra na konju, zvonika u daljini i lijepog ramskog kraja. Brončana je medalja patinirana tamnosmeđom patinom koja podsjeća na boju franjevačkog habita i stare fotografije boje sepije.
