Dok smo bili mali, i rođaci i prijatelji bili su bolji od mene u penjanju na drvo, zidove i sve visoko ili strmo. Mene je uvijek bilo strah da će se neki zid urušiti, da će grana puknuti... Ali to se poslije evidentno promijenilo – počeo je životnu priču alpinist, putopisac i redatelj dokumentarnih filmova Stipe Božić.
– Tek kad sam došao u alpinističku školu, shvatio sam da mi penjanje ide, a u moje motoričke sposobnosti uvjerili su se i drugi. Ali taj strah koji sam imao kao dijete i koji nikada nisam u potpunosti izgubio u stvari me puno puta i spasio – nastavlja čovjek koji se od tih davnih dana do danas uspeo na gotovo sve najviše vrhove svih kontinenata. Rodio se prije 61 godinu u selu Zavojane ispod Biokova. Tu planinu gledao je cijelo djetinjstvo, ona mu je zbog svojih strmih stijena visokih i po 500 metara i nalik alpskima najdraža naša planina. A na Biokovu su počele i njegove prve penjačke avanture kojima roditelji nisu bili oduševljeni.
– Nisu ništa razumjeli. Majka kao majka, u svemu je i popuštala, ali otac je bio vrlo tvrd. Mislio je da je to što radim totalno blesavo i beskorisno, a pomalo je i bio u pravu. U početku me na razne načine pokušavao odvratiti od penjanja, čak mi je skrivao gojzerice uvjeren da bez njih neću poći, ali ništa mu nije uspijevalo. Uvijek sam se nekako snašao – priča Stipe i nastavlja nizati uspomene:
– Tada je stanje u alpinizmu bilo sasvim druga priča. Nismo imali specijalizirano mjesto na kojem se može kupiti oprema. A nismo imali ni novca za nju. Za penjanje smo koristili radničke cipele. Nabavio sam ih iz brodogradilišta. Kasnije smo neke dijelove opreme šivali sami. Tako sam si sašio prvi ruksak i vreću za spavanje. A odmah nakon završene srednje Tehničke škole otišao sam pola godine na brod koji je putovao zapadnom Europom i Afrikom do Čilea, a sve s jednim motivom - da zaradim za alpinističku opremu.
I uspio je. Do tada je osvajao vrhove po Dalmaciji, no njima, kaže, nije bio oduševljen. Tek kada je kupio opremu i posjetio slovenske Alpe te vidio vrhove Ojstricu, Planjavu i Branu, shvatio je da je alpinizam baš za njega. A na prvu pravu ekspediciju u inozemstvo uputio se 1969. godine.
– Bio je to pohod u Alpe na vrh Matterhorn, najpoznatiji u Europi i simbol Švicarske otisnut i na čokoladi Toblerone. Tada se na njega nismo popeli. Nedostajalo nam je 100 m do vrha, a izbila je oluja. Tu sam prvi put naučio kako je ponekad pametno odustati, jer ako ne odustaneš, to te može koštati života – priča Stipe. No uspon na Mount Everest, san svakog alpinista, pošao mu je od ruke i to dva puta. Prvi put 1979., a potom i deset godina poslije.
– Od prvog do drugog uspona već sam postao etablirani Himalajac. Na ekspediciju 1989. pozvao me Viki Grošelj, a organizirali su je Makedonci. Vrh smo svladali normalnim putem, a ne kao u prethodnoj ekspediciji s njegove zapadne strane. No silazak je bio strašan. Dimitar Ilievski je pri silasku nažalost nestao. Bila je to strašna tragedija. Čekao sam ga na južnom sedlu na visini od 8000 metara jedan cijeli dan i jednu cijelu noć, što je na takvoj zimi također bio svojevrstan pothvat. Bio sam uvjeren da će se vratiti, ali nije... – prisjetio se s tugom Stipe i otkrio da ga Mount Everest više nikada sigurno neće vidjeti.
– Nema više izazova, a najveći je razlog što je na Mount Everestu sada prevelika gužva. Zadnje fotografije pokazuju red od 150 penjača na užetu. Zna se dogoditi da na vrhu bude više od sto ljudi u jednom danu. To više i nije neki doživljaj. Sve se iskomercijaliziralo jer postoje agencije i vodiči koji će vas za stotinjak tisuća dolara povesti na vrh – kaže Stipe. Najdulja ekspedicija na kojoj je bio, s dolaskom, pripremama, penjanjem i povratkom, bila je ona prva na Mount Everest koja je trajala gotovo četiri mjeseca. Najbolja priprema za alpinistički pothvat su, kaže Stipe, konstantno biti u điru i penjati se.
U životnim opasnostima alpinist je, kaže, konstantno jer čim se otisne od tla, može poginuti. Preživio je lavine, odrone i padove i srećom ostao čitav, a susreo se i s najvećom noćnom morom svakog alpinista, bivkom ili spavanjem na stijeni.
– Više se puta dogodilo da nismo do noći došli do logora i morali bivakirati ili spavati na stijeni. To je horor. Hladnoća od minus 40, polusjedite na nekoj ‘polici’, vezani ste, ne smijete se micati i zapravo ne smijete ni spavati. Tko zaspi, utone u bijelu smrt. Naime, kad se organizam pothladi, u jednom trenutku čovjeku postane sve lijepo jer se krv koja je bila u periferiji povuče i izgubite osjet za hladnoću. Snijeg vam je kao paperje i imate dojam da vam je toplo kao na plaži. Ali ako zaspite, nećete se ni probuditi – prisjetio se i ispričao nam to sjedeći u montaži HTV-ova studija u Splitu čiji je zaposlenik već 22 godine.
Trenutno snima i montira serijal “Letenje nad Hrvatskom” o ljudima koji na razne načine lete, i sanja o nekim daljnjim pothvatima. Ali plan da postane jedini čovjek koji je osvojio po dva najviša vrha svakog kontinenta nikada neće postati.
– Ostao mi je Mount Tyree na Antarktici i tako će i ostati. Razlog su događaji koji nisu tome išli u prilog, a jedan od njih je i što sam to planirao postići sa svojim sinom Joškom koji je 2007. poginuo u prometnoj nesreći. Čistoća te ideje se zamutila i kada na to pomislim, pomislim na njega i na prijatelje koji su poginuli, a s kojima sam planirao ići. Taj uspjeh ne bi nikada imao težinu koju bi imao da ga ostvarim s njima.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
