Nakon pobjede na Eurosongu 1989. godine, Emilija Kokić (53) morala se, htjela ili ne, pomiriti s pojačanim interesom javnosti za svoj život.
- Meni je to išlo na živce, imala sam osjećaj da mi je ugrožena sloboda, što se zapravo i dogodilo, ali dobro, to je danak javne osobe. No išlo mi je na živce - priznaje Emilija.
Samim time, nije bila oduševljena društvom svojeg današnjeg supruga, voditelja Miljenka Kokota (55) s kojim će ove godine proslaviti osmu godišnjicu braka.
Podsjetimo, Emilija i Miljenko vjenčali su se u desetom mjesecu 2013. godine u Zadru nakon 5 godina veze.
- Obično kad se dogode one filmske ljubavi koje su na prvu, ljudi pričaju: 'Mi smo odmah znali, odmah su nam pogledi bili magično privučeni', a kod nas je bilo upravo suprotno. Bili smo dio istog društva i nismo baš kliknuli. On je meni bio pojam novinara, nekoga tko želi špijunirati kakva sam ja privatno. To je bila nekakva moja trauma nakon velike popularnosti, nakon Eurosonga. Bili smo jako na meti, pratili su svaki naš korak. Meni je to išlo na živce, imala sam osjećaj da mi je ugrožena sloboda, kao što i je, ali ok, to je danak javne osobe. Ali išlo mi je na živce. On je meni bio to. Jadan on, ni kriv ni dužan - smije se Emilija.
Zanimljivo je da se ni ona nije isprva svidjela njemu.
- Ni ja nisam imala želju družiti se s njim, a nije ni on sa mnom. Ja sam njemu bila našminkana pjevačica, iako ja ne izgledam tako privatno - nisam previše našminkana, niti nafrizirana. Ne izgledam privatno kao da sam na sceni, ali svejedno. Mislim da smo i Miljenko i ja bili žrtve predrasuda. Znate kako čovjek zna imati ideju: 'Ljudi s televizije su takvi i takvi', pa zato razumijem kad netko ima ideju o nama, o meni konkretno. Ne poznaje me, nego me zna samo s televizije - kaže Emilija.
S vremenom su se ipak počeli zbližavati.
- Mi smo se konstantno družili u istom sastavu, bilo je rođendana, druženja, slavlja i onda su počele padati te predrasude. On je shvatio da ja nisam ono što je mislio, ja također. Odjednom shvatite da svaku osobu treba doživjeti i upoznati - ispričala nam je Emilija.
Recept za sretan brak, kaže, ne postoji, no ako ljudi rade na sebi mogu uspješno prevladati prepreke.
- Ja niti u jednom nisam rekla da mi ne upadamo u situacije u kojima se čovjek ne pita: 'što je meni ovo trebalo', ali ja mislim da smo i Miljenko i ja ljudi koji jako puno rade na osobnom razvoju. Ako se dogodi neki problem koji uočim i pomislim da je on kriv za to, zapravo često otkrijem da je to neki problem koji je u meni, koji ja trebam riješiti. Najčešće tako bude. To na prvu čovjek ne vidi i mislim da smo sretni što smo to uspjeli sagledati. Ne upirem prstom u njega, nego, ako se dogodi nekakva svađa, pokušavam otkriti u sebi što je to što me ljuti i zašto me to ljuti. Super je što oboje volimo i želimo razgovarati o svemu i verbalizirati sve što nas muči i da imamo osjećaj da smo čuli jedno drugo - kaže Emilija.
Emilija vjeruje da je ključ dobrog odnosa - dobra komunikacija.
- Rekla bih da je jasna komunikacija jako važna, uz poštovanje i prihvaćanje i sebe i partnera takvim kakav jest, što uopće nije jednostavno - kaže Emilija.
Dobru komunikaciju Emilija ima i sa svojom izdavačkom kućom.
- Imam divnu diskografsku kuću koja me prati, koja me podržava da snimim pjesmu kad je meni to 'ok' i kad osjetim da je trenutak da snimim neku pjesmu. Upravo su mi stigle fotografije za novi singl koji se zove 'Ostani s njom', a uskoro će biti poslan po radijskim postajama. No nije mi moja pjevačka karijera na prvom mjestu, već zadnjih nekoliko godina - otkrila nam je Emilija.
Naime, naša jedina pobjednica Eurosonga ima svoju školu pjevanja.
- Imam male grupice, ne radim čopor, kod mene nema zbora. Po jedno 7 - 8 ljudi. To je dovoljno da se čovjeku, kad sam nešto otpjeva pred njima, podigne emocionalno stanje. Vjerovali ili ne, postoje ljudi koji kad dođu i upišu se u školu pjevanja od treme ne mogu izgovoriti svoje ime i prezime. Trema je meni enigma jer je ja prirodno nemam. Meni je to ultra zanimljivo za istraživati. Zanima me što se dogodi kad čovjek izađe pred samo 8 ljudi i sledi se. Vi biste rekli 'to je malo', ali trema je identična kao da pred sobom imate osamsto ljudi - kaže Emilija.
No polaznici njezine škole u sigurnim su rukama. Pristupa im, kaže, vrlo nježno.
- Nema šanse da bih ih dovela u situaciju da otpjevaju jedan jedini ton, sami pred grupicom da se osjećaju izloženo, da imaju strah od toga kako će otpjevati ton, da imaju sumnju 'kako ću ja to otpjevati', da se dogodi trema, nelagoda ili bilo što. Nema šanse da dovedem ljude u tu situaciju dok ne primijetim na energetskoj razini da se ljudi osjećaju da su tu dobrodošli, da osjećaju moju podršku i da imaju dovoljno zajedničkih trenutaka u grupici kako bi ipak probali sami otpjevati nešto pred svima. Tako radim i s odraslim ljudima i s djecom. Vi ste na neki način razgolićeni pred ljudima, nije jednostavno pustiti glas, a nemate samopouzdanja. No kako ćete ga steći kad nemate iskustva? Zato je vrlo važno da steknete samopouzdanje i da imate nekoga da vas drži za ruku - kaže Emilija.
Grubost i autoritarnost mogu izazvati samo kontraefekt.
- Ako se ja bavim isključivo time da slušam pjeva li neka osoba intonativno točno i odmah joj kažem 'to nije dobro' - baš to nije dobro. Možda problem leži u tome da misli da nije dovoljno dobra. Možda je genijalna, možda joj samo treba malo pomoći da nadiđe taj problem i procvjeta. Imam i taj emocionalni aspekt kao važan čimbenik koji uzimam u obzir. Prva stvar koju ponavljam svim ljudima je: 'Ovo je škola, imate pravo pogriješiti 100 puta i to je ok. Podržavam vas' - kaže Emilija.
Njezini učenici različitih su dobnih skupina.
- Imam ljude od osnovne škole, do ljudi koji su u četrdesetima, koji se tek sad počinju baviti onim što vole, a nisu mogli zbog škole, zbog roditeljstva ili drugih životnih faktora. Tako da je energija na tim satovima kao da smo Eurosongu. Svi vrištimo, pjevamo, uživamo, baš je jako lijepo i svaka životna dob ima svoj program koji slažem po principu toga u kakvu bih školu pjevanja ja željela ići da sam dijete, da imam 15 godina, da se imam namjeru profesionalno se baviti glazbom - kaže Emilija.
Pjevačica se osvrnula i na to kako je danas, usprkos brojnim kanalima preko kojih glazbenici mogu plasirati svoj rad, zapravo teže uspjeti.
- Naoko bi čovjek rekao da je puno lakše jer imate puno više mogućnosti, ali je puno teže, zapravo. Kad nije bilo društvenih mreža, kad nije bilo lokalnih televizija, svi su gledali nacionalne programe i vaš zadatak je bio da budete dovoljno dobri da uopće možete doći na nacionalnu televiziju i da tamo imate svojih pet minuta jer vas onda ljudi vide. Sad više nije tako. Rasipa se i osipa broj ljudi koji će čuti vaše djelo. Naravno mogu ljudi klikati po YouTubeu, ali ako čovjek ciljano nešto traži. No do te točke treba doći, da netko traži baš tebe - kaže Emilija.
Pandemijska vremena teško su joj pala kao i svima kojima posao ovisi o okupljanjima većeg broja ljudi.
- Škola mi je zatvorena već godinu dana. Otvorila sam je prošle godine u devetom mjesecu i počela raditi u desetom jer je bila relativno dobra epidemiološka slika, da bi u 12. mjesecu ponovo sve zatvorilo. Tako da je ta cijela priča jako teška i teško podnosim tu cijelu situaciju zbog osjećaja da stojim, da ništa ne radim. No s druge strane, ja sam štreberica, ja nešto studiram, tako da mi je dobro došlo da se imam vremena posvetiti drugom dijelu svog života. No to vam neću otkrivati - samozatajno kaže Emilija.
No dala nam je naslutiti u kojem smjeru ide.
- U najkraćim crtama, istražujem sebe u odnosu na svijet oko sebe, što je to što mene veseli, što je to što mene privlači i dajem priliku životu to živjeti. Što je to u čemu ja još pronalazim Emiliju? Nisam ja samo pjevačica, nisam samo udana žena, nisam samo voditeljica i mentorica u školi pjevanja. Ima mene još. Koji su to trenuci u kojima ja, dok to radim, osjećam mir i zadovoljstvo? To radim. Vjerovali ili ne, meni je to kuhanje - kaže Emilija.
U pripremi hrane jednostavno uživa.
- Znate kako to kod mene izgleda? Ja obožavam prirodu, imam poštovanje prema hrani, namirnicama. Imam izvorno, iskonsko poštovanje prema toj biljci koja je narasla da bi mene nahranila. Ja te namirnice posložim na svoj šank i krenem kuhati i kao da uđem u neku zonu koja me odvede u neki moj svijet, u neki moj mir. Tu istražujem, tu sam kreativna, skuham, napravim, serviram i Miljenku kažem: 'Gle kako je ovo super!' Prema tome se odnosim kao prema nekakvom čudu koje se stvorilo preda mnom i znam da zvuči kao da sam pala s Marsa, ali ja u tome uživam. To je moj svijet. To je nešto što ja mogu radit bez obzira na pandemiju, bez obzira na potres, bez obzira na strahove koje proživljavamo u ovo vrijeme i bez obzira na tu financijsku situaciju koja je većini ljudi kojima su zanimanja takva da im je zatvoreno sve, strašna. Treba to izdržati, ali postoje stvari u kojima mogu činiti nešto što će me zadovoljiti i nešto u čemu mogu pronaći mir. I to je to što ja radim - otkriva Emilija.
Bez obzira na to, i u njezinom životu postoje dani u kojima se ne osjeća dobro.
- Naravno i ja kliznem u svoja stanja, budem nezadovoljna, nemirna, upadnem u razno razne situacije, samo je pitanje koliko ću dugo biti u tome i koliko ću duboko upasti u to - zaključuje Emilija.
