Ljubitelji kuhanja doći će na svoje! Svojom prvom objavljenom kuharicom “Kuhinja života” koja sadrži više od 120 obiteljskih recepata mnogima omiljena televizijska voditeljica i vrsna kuharica Karmela Vukov Colić oduševila je mnogobrojne zaljubljenike u dobru kuhinju. Tim povodom otkrila nam je kako izgleda njezin život otkako je napustila HRT i priprema li božićno slavlje.
Početkom prosinca izlazi vaša kuharica “Kuhinja života”. Kako to da ste se odlučili ukoričiti svoje recepte?
Već se nekoliko godina na svom blogu “Ciao Karmela” bavim receptima i kuhanjem i to me jako veseli, posebice stoga što blog ima tisuće i tisuće pratitelja koji tih mojih više od 2000 recepata čine skroz posebnima. Ali svaka obitelj ima onu jednu bilježnicu, požutjelu i zamackanu, u kojoj su sabrani najdraži obiteljski recepti, jela koja su uvijek okupljala drage ljude oko stola i poticala stvaranje uspomena. Takve sam recepte poželjela sabrati u knjizi “Kuhinja života”. Dakle, jela koja čine moju obitelj i to kroz generacije i kroz različite regije. Moja je baka prava Purgerica, moj je djed Dalmatinac. S mamine pak strane – ličko-moslavačka veza. Ja sam “posvuduša“, žena koja se po raznim kucima svijeta osjeća kao doma... Puno je tu života i puno uspomena... Zato je knjiga podijeljena na 6 cjelina: Zagreb, Dalmacija, Moslavina&Slavonija, Smočnica, Putovanja i Blagdani.
O kakvim je receptima riječ?
Receptima koji su puno puta izneseni na naš stol, receptima koji su naša obiteljska baština. Bakine mudrosti poput kratke škole izrade domaćih rezanaca ili kašice za juhu, djedovi maestralni recepti s otoka Zlarina, neke mamine majstorije koje uvijek blagdane učine još svečanijima... Ima tu i jako starih recepata, ali i onih koje sam skupila po svijetu pa su, oduševivši nas, zaslužili svoje mjesto u onoj našoj bilježnici s početka priče.
Koliko dugo vam je trebalo da prikupite sve te recepte?
Knjigu smo, zapravo, napravili u rekordnom roku. U manje od mjesec dana. Kako rekoh, to su sve obiteljski recepti. Samo ih je trebalo još jednom skuhati i fotografirati. I tu sam dobila najspremnije pomagače. Većinu fotografija potpisuje moja najbolja srednjoškolska kolegica, Jasminka Ćavarušić, a nekoliko ih potpisuje i naš poznati fotograf Gec Vukov Colić. Toj su se divnoj ekipi pridružili još neki dobri ljudi poput Igora Romića, sjajnog keramičara iz Sv. Nedelje, u čije sam se tanjure zaljubila na prvu, ili Davora Vrandečića koji je naš tekst i fotografije tako dobro grafički oblikovao da u rukama držite zaista bajkovito izdanje.
Koju vrstu jela vi osobno najviše volite pripremati i zašto?
Volim svašta probati, uvijek nešto naučiti. Tako sam iznimno profitirala od svih svojih skitnji po svijetu. I volim se okušati u spravljanju raznih namirnica, svakakvih jela... Ali ako me nešto baš veseli – to su slastice. Njih pripremam s posebnom lakoćom.
Koje je prvo jelo koje ste skuhali?
Kao petogodišnjakinja kekse od jaja i brašna i kravljeg sira. Ispekla sam ih u bakinoj pećnici na drva, a moj ih je djed grickao (iako su bili i tvrdi i neukusni) samo da ne rastuži unuku. Potom, kao sedmogodišnjakinja, teleće odreske u umaku od češnjaka i vrhnja. E to je već sasvim dobro ispalo.
A koje je prvo jelo koje vam je zagorjelo? (smijeh)
Ne sjećam se što mi je prvo zagorjelo, ali znam što mi baš ne uspijeva. Buhtle! Nikad mi nisu onako meke kako bih željela. Zato sam od njih digla ruke. Barem za neko vrijeme...
Koji kulinarski trik svatko treba znati u svojoj kuhinji? Npr., koje namirnice nikako ne idu zajedno ili što bi određeni začin mogao poboljšati?
Začini jako ovise o ukusu pojedinca. Ja, primjerice, u kuhinji uvijek moram imati kopar, vlasac, češnjak, vaniliju i cimet. S njima radim čuda. Kopar dodajem u krem-juhe, u povrtna rižota, čak i u riblje juhe. Vlasac mi je super za variva, jaja ili salate, češnjak ide u gotovo sve, od kruha do tjestenine, a bez cimeta i vanilije ne mogu zamisliti dobar desert. Što se trikova tiče, ima ih puno... Evo jednog: kad imate vremena, skuhajte povrtnu juhu. Ohlađenu spremite u plastične posude i zamrznite. Tako ćete uvijek imati domaći povrtni temeljac pri ruci. A bez dobrog temeljca nema dobrog rižota, dobrog variva ili dobrog curryja...
Bliže nam se i blagdani. Možete li nam otkriti svoje najdraža blagdanska jela i tko vam pomaže u njihovoj pripremi?
To je kod nas pravi ritual. Počinje danima unaprijed pripremom dvadesetak vrsta sitnih kolača, a završi na Badnjak raskošnom ribljom večerom, s bakalarom na bijelo i plodovima mora. Na Božić uvijek jedemo puricu s domaćim mlincima i neku dobru tortu, a na Štefanje, na djedov i Noin imendan, popis upotpunjuje i ružičasta francuska salata.
Koja jela preferiraju vaša djeca?
Noa je gurman koji maestralno priprema biftek Wellington, a Rea je zadužena za pitu s limetom, kekse s čokoladom i američke palačinke.
Premda ćemo ih dočekati u specifičnom pandemijskom duhu, što vam je najdraže uoči predstojećih blagdana?
Taj osjećaj zajedništva, povezanosti. Ta ljubav koja je sveprisutna tih dana uoči Božića. Neka milina, neko dobro među ljudima, toplina.. Onaj bezrezervni osjećaj čovjekoljublja koji nema nijedan drugi mjesec u godini...
Nešto više od godinu i pol dana niste na HRT-u, a tamo ste proveli čak 30 godina. Jeste li i dalje zadovoljni tom odlukom? Kakve zaključke sada imate o tom periodu?
Prije pune dvije godine ispraznila sam ladice, ugasila svjetlo i otišla. U te dvije godine nijednom nisam pomislila da sam trebala drukčije. Naprotiv, otvarale su mi se neslućene prilike, radila sam stvari koje nikad ne bih pomislila da će mi se pružiti... Napredovala sam, naučila puno i baš sam silno zadovoljna i sretna u te protekle dvije godine. Što se HRT-a tiče, gledam ga tu i tamo, mrvicu manje nego prosječan gledatelj. Ali ima tamo ljudi koje volim i koji su mi važni. I s radošću pratim kad naprave neku stvarno super stvar!
Nedostaje li vam novinarstvo na ijedan način?
Da, nedostaje mi kad je istina u pitanju. Nema boljeg i ispravnijeg načina da svijet čuje istinu od dobrog novinarskog uratka. Nažalost, izgleda kao da je sve manje dobrih novinara... ili ih je manje ili nekako teško dolaze do izražaja...
Kakva je ekipa na Laudatu?
Laudato gradi jedna topla draga ekipa entuzijasta. Tamo nisam srela lošeg čovjeka, zaista...
Kakva je za vas bila ova 2020. godina s obzirom na pandemiju?
Kakva je mogla biti, još je bila i dobra. Nije nas ozlijedio potres, kroz koronu smo prošli dosta lako... Pa se smatram sretnom... Naravno da je poslovno porušila sve što smo gradili u proteklim godinama. Putovanja su stala, kazališta bila na kapaljku... No jednu stvar joj ipak najviše zamjeram: odlučila nas je, nesretnica, odviknuti od zagrljaja i poljubaca. Misli, zaboravit ćemo ih... Ali nećemo! Nema šanse! Neće ni korona dovijeka...
Što se događa s predstavom “Menopauza”? Kakvo je bilo to iskustvo – na pozornici?
Mjuzikl “Menopauza“ jedna je od onih stvari koju nikad ne bih mogla napraviti kao zaposlenica HRT-a. Da nisam dala otkaz, nikad se ne bih, zahvaljujući pozivu predrage Nine Kleflin, odvažila glumiti, pjevati i plesati na pozornici. Ja sam u kazalištu kao dijete u slastičarnici – beskrajno ushićena svime što me okružuje. Toliko sam naučila o glumi, o scenskom pokretu, o kazalištu samom i o javnom govorenju tuđeg teksta da sam dovijeka zahvalna ekipi RTL Musica koja mi je to omogućila. I mojim „partnericama u zločinu“ – Sanji Doležal, Arijani Čulini i Salome. U proteklih smo godinu i pol postale i partnerice i prijateljice i sestre. Puno smo predstava odigrale, još više ih imale u planu...I premda smo morali odustati od većine turneje koju smo planirali, neke smo predstave ipak uspjele odigrati i to nam je napunilo baterije. Tisuće zadovoljnih gledatelja u Umagu i Opatiji još nam griju srca. Nas četiri jedva se čekamo vratiti ponovno na scenu, Nadam se, s proljećem će i to doći...
