Oduzeli su nas jedno od drugog fizički, ali to je sve što su mogli. Nakon 7 i pol godina sada su mi dali da te viđam 88 sati mjesečno. Hej, pa to je ipak 88 sati. Mogli su i manje, sve su mogli i sve su napravili da nas povrijede. Ali, znaš što sve mi možemo, ti i ja s 88 sati? Možemo čuda. Dali su mi da dvaput mjesečno mogu prespavati s tobom i uspavati te... Hej, koliko se mi možemo ispričati za te dvije večeri, oni ne mogu ni zamisliti. Ovo je, sine, samo ružan san i mama obećava da ćemo se brzo probuditi. Dotad, mama je uvijek uz tebe... Oprosti što ti nisam stigla ni objasniti što se dogodilo. Morala sam te odvesti... Išli smo s osmijehom... Samo ti meni budi dobro... – ovo su samo neke od rečenica koje je Severina napisala na Instagramu nakon što je preksinoć predala 7,5-godišnjeg sina, ocu djeteta Milanu Popoviću. Time je ispoštovala privremenu mjeru sutkinje Tee Golub.
Nije u sudskoj praksi uobičajeno da majka s kojom je dijete živjelo, osim ako nije zlostavljačica djeteta, dobije pravo da dijete može samo jednom u dva tjedna prespavati kod nje. Nije uobičajeno da sud nije pribavio svježe mišljenje djeteta. Nije ni uobičajeno, kaže nam jedan pravni znalac, da samostalnu skrb o djetetu rođenom u Hrvatskoj dobije državljanin druge države, koji živi na dvije adrese, ako majka nije zlostavljačica. Ova odluka otvara niz pitanja i slabosti Obiteljskog zakona iz 2015.
Aleksandra Korać Graovac, profesorica obiteljskog prava, uz ogradu da ne zna što je u spisu kazala je da, nažalost, to što poseban skrbnik nije vidio dijete dvije godine ne čudi, jer ih je premalo pa smisao te novine – posebnog skrbnika djeteta iz Obiteljskog zakona iz 2014./15. nije u praksi ostvario svrhu da dijete ima pravo izraziti svoje mišljenje i sudjelovati u postupku.
– Naravno da je sporno ako dijete nije vidjelo posebnog skrbnika dvije godine. Ako će dijete živjeti s tatom, a nema sporazuma između roditelja o roditeljskoj skrbi, tada po Obiteljskom zakonu od 2014. drugi roditelj ima vrlo ograničena, minorna prava i to na osobne odnose, te ako sud to odredi, pravo na suodlučivanje o promjeni imena, prebivališta, vjeroispovijesti i za izdavanje osobnih dokumenata. Kad nema sporazuma, roditelj koji ne živi s djetetom izrazito je diskriminiran i gotovo isključen iz roditeljske skrbi.
Ako nema sporazuma roditelja, nema zajedničke roditeljske skrbi, pa samo roditelj s kojim dijete živi donosi sve odluke. To i je katastrofa tog Zakona, zato smo ga i kritizirali. Zabrinjavajuće je da nije pribavljeno novije mišljenje djeteta jer je dijete sad zrelije nego prije dvije godine i u dugotrajnim postupcima treba recentno mišljenje djeteta – kaže Korać Graovac.
Na pitanje može li Popović odvesti dijete u Srbiju kaže da ne bi smio jer bi kršio pravo na osobne odnose s majkom koje može nakon toga tražiti promjenu odluke o skrbi. Također, dodaje, bitno je, je li sutkinja navela da u bitnim stvarima kao što je promjena prebivališta odlučuju oba roditelja. Drugi sugovornik, profesor obiteljskog prava, koji je želio ostati anoniman kaže da bi u ovakvom slučaju na mjestu suda prije presude tražio da dječji psihijatri kalibra Dubravke Kocijan Hercigonja razgovaraju s djetetom, te da se vještače i roditelji. Marina Ajduković, psihologinja sa zagrebačkog Pravnog fakulteta ističe:
“U najboljem interesu djeteta je da održava što više i što kvalitetnije odnose s oba roditelja, ako ni jedan ne ugrožava dijete, te da ima mogućnost iskazivati ljubav prema njima. Suština je da roditelj s kojim dijete živi mora voditi računa da kontakti s drugim roditeljem budu što kvalitetniji i češći i da se dijete ne dovodi u sukob lojalnosti prema roditeljima – kaže Ajduković.
Udruga B.a.B.e. u priopćenju izražava zabrinutost zbog odluke suda kojom se iz srži mijenja način života djeteta, a majci znatno ograničavaju prava. Unatoč protivljenju sudskoj odluci, pozdravljaju odluku Severine da preda dijete ocu i zaštiti ga od ovrhe.
“Ovim putem želimo izraziti i zabrinutost zbog presudnog utjecaja mišljenja Centara za socijalnu skrb u sudskim postupcima radi donošenja odluke o roditeljskoj skrbi, čije prijedloge po našem iskustvu sudovi većinom bezrezervno usvajaju, pri čemu centri za izražena mišljenja pa i kada su protivna pravima i interesima djece, ne snose bilo kakvu odgovornost.
Otklanjaju ju pod izgovorom da ne sude oni već sud, a sud se poziva na mišljenje centra, što čini začarani krug u kojem posljedice snose djeca. pišu B.a.B.e.”
