Pisma su duboka i osobna, čak intimna, govore o usamljenosti, o tuzi, o Božjem glasu. Ali ono što je najneobičnije kod njih je njihov primatelj. Nije pastir, psihijatar pa ni kolumnist. On je rock-zvijezda. Posljednjih sedam mjeseci Nick Cave, glazbenik i tekstopisac iz Australije, odgovara na pisma obožavatelja i objavljuje ih na svojoj web-stranici The Red Hand Files (naziv je aluzija na njegovu pjesmu “Red Right Hand”, u prijevodu “Crvena desna ruka”). “Možete me pitati bilo što”, rekao je Cave čitateljima kada je proteklog rujna najavio projekt. “Ovo će biti između vas i mene. Da vidimo što će se dogoditi.”
Ono što se dogodilo iznenadilo je čak i Cavea: biblijsku poplavu pisama, 100 tjedno, kaže on. Neka su pisma tipične zabilješke obožavatelja, koje pitaju o njegovu procesu pisanja ili zašto se divi Elvisu. Ali drugi traže duhovnu utjehu. Cavea su pitali kako se nosi sa zlom, kako se nosio sa smrću sina tinejdžera i vjeruje li još uvijek u Boga. “Što doista osjećam prema Bogu?” Cave je odgovorio obožavateljici imenom Dee iz Argentine. “Pa, koliko god On bio odsutniji i što je kozmos ravnodušniji, to gorljivije i potrebnije postaje moje traženje smisla.”
Darežljivi vegetarijanac
Na mnogo načina, Crvene ručne datoteke suputnik su njegove aktualne europske turneje, pod nazivom “Razgovori s Nickom Caveom”, kojoj također ne manjka spontane razmjene misli umjetnika i njegove publike, dok priča priče i odgovara na pitanja iz mnoštva. Za izvođača koji je nekad isijavao rezerviranošću, a na trenutke djelovao čak i prijeteće, Caveov okret prema zajedništvu, na pozornici i na društvenoj mreži, upečatljiv je. Njegova korespondencija s fanovima koja se svakodnevno isporučuje u poštanske sandučiće diljem svijeta, postaje svojevrsno cyber-svetište gdje se govori o teškim stvarima, kaže Cave, “o problemima koji zahtijevaju malo vremena, malo prostora i nijanse”. “Mislim da ljudi sve više gladuju za alternativnim idejama o mnogim stvarima”, rekao je Cave u izdanju br. 2, spisima Crvenih ruku, “a o tome svjedoči vrsta pitanja koja su mi poslana”.
“Danas dobivam puno pošte od ljudi u teškim situacijama i osjećam da imam iskustva koja mogu prenijeti.” Dio tog iskustva rođen je u tragediji, pogibiji njegova sina. Sve što o tome prvih 20 mjeseci nije ni mogao ni želio reći novinarima, ispričao je svome prijatelju australskom redatelju Andrewu Dominiku u dokumentarnom filmu “Još jednom, ali s osjećajem” (One More Time With Feeling). Kamera prati glazbenika neposredno nakon najteže osobne tragedije, gubitka 15-godišnjeg Arthura, jednog od blizanaca koji je, dezorijentiran nakon konzumacije svojeg prvog LSD-a, pao s litice pokraj Brightona u srpnju 2015. godine.
Crno-bijela tehnika filma nije slučajno odabrana. Te su dvije akromatske boje jedine u spektru koje Nick Cave poznaje, one su odabir njegova scenskog pa i onog svakodnevnog izgleda, odraz njegovih unutarnjih stanja, poput vidljive borbe dobra i zla, crno ili bijelo; kod Cavea ne postoji 50 nijansi sive, na nesreću, ipak je to bio život češće obojen crnom.
Bio je “Princ Tame”
Nicholas Edward Cave, glazbenik, kantautor, književnik, scenarist i povremeno glumac, rođen je 22. rujna 1957. godine u australskom gradiću Warracknabeal. Najranije godine na sjeverozapadu pokrajine Victoria opisuje kao idilično razdoblje tijekom kojeg se igrao pored tračnica i ljubakao s djevojčicama. Majka mu je bila knjižničarka, a otac učitelj engleskog jezika koji mu je kao dječaku pročitao prvo poglavlje “Lolite” da mu pokaže kako riječi mogu biti lijepe. Svoje vještine pripovijedanja brusio je tako što je sestri pričao priče za laku noć. Odgajan kao član Anglikanske crkve, pjevao je u dječačkom zboru u mjesnoj katedrali. No često je ulazio u nevolje sa školskim autoritetima te ga roditelji 1970. šalju u internat Caulfield Grammar School u Melbourneu. Ondje se pridružuje školskom zboru koji vodi zborovođa Norman Kaye, i tu se susreće s glasovirom. Nakon srednje škole, Cave 1976. počinje sa studijem slikarstva u Caulfieldskom institutu za tehnologiju, ali od njega odustaje da bi se posvetio glazbi i konzumaciji heroina. Prvi bend zvao se Boys Next Door, no tek se kao The Birthday Party iz Melbournea 1980. sele u London, gdje je goth-rock i post-punk scena bila u zamahu, dvije godine poslije i u Zapadni Berlin.
Na sceni su u to vrijeme jedan od mračnijih bendova, koji se ne libi prelaziti granice dobrog ukusa te stvarati nove i crnje svjetove u kojima se Cave, poput čupavog vukodlaka, zbog heroinske psihoze, dubokim i tamnim vokalom razračunava s religijom. Kako je jednom rekao, bili su grupa pijanica s pozerskim stavom, no u Berlinu su se pretvorili u bend koji nije prezao čak ni od vrijeđanja svoje publike. Nakon četvrtog albuma “Junkyard” počinju surađivati s njemačkim avangardnim noise bendom Einstürzende Neubauten, čiji je osnivač Blixa Bargeld s Caveom i Mickom Harveyem 1983. osnovao The Bad Seeds. No u vrijeme nakon raspada The Birthday Partyja nitko nije mnogo očekivao od Cavea – bio je tip ekscentrične propalice koja nije ulijevala povjerenje u svoju veličinu, iako se sam često osjećao kao da je na vrhu svijeta. Bilo da se radilo o razarajućem punk-rocku ili zanesenim hipnotičnim ljubavnim baladama, Caveova opsjednutost ubojstvima, nasiljem i mračnjaštvom donijela mu je nadimak “Princ Tame” unutar rock-miljea. Njegov prvi veliki hit bila je balada o ubojstvu. Glazbenikova mračna poetika od ranih je radova dala naslutiti da njegova kreativnost ima korijen u dubokoj boli, još od tragičnog gubitka oca u prometnoj nesreći kad je Nicku bilo 19 godina. Posljednju tragediju, smrt jednog od blizanaca, navijestio je davno: svoj usud još je 1985. opjevao na albumu “The Firstborn is Dead” (Prvorođeni je mrtav), tom epitafu u čast Elvisa Presleya, koji je pri rođenju ostao bez mlađeg brata blizanca. Točno 30 godina kasnije, smrt Nickova dječaka doima se ostvarenjem proročanstva, poput kletve koju je sam sebi spjevao pripremajući se za gubitak koji je neminovan, zapisan u knjizi života, određen od Boga. Grčka je to tragedija koja se u filmu utapa u alkemiji Caveova elegičnog baritona. Cave u filmu priznaje da ga je smrt sina razorila na način koji ne razumije. “Nekad sam mogao predvidjeti što ću osjećati, no ovoga puta ništa nije u mojim rukama. Ne znam ni što je..no radim sada, ne mogu vjerovati da sjedim ispred kamere i govori, o ovim stvarima...” Kako film odmiče, pjesnikova bol poprima konkretne obrise, on se bori s krivnjom, a riječ koju ponajviše izgovara je trauma. “Ljudi mi stalno govore da pokojnici žive u našim srcima. To jednostavno nije istina. Mislim, on jest u mome srcu, ali uopće nije živ. Izgubio sam vjeru u sebe... ja i supruga Susie skrenuli smo pogled na jednu stravičnu sekundu i sje..li stvar.”
Spas u radu
Nakon Arthurove smrti, Cave je, rekao je, tražio spas u svom radu i zajednici obožavatelja koji se okupe kako bi ga čuli. “Osjetio sam vrlo oštro da je osjećaj patnje vezivno tkivo koje nas je držalo zajedno”, nastavio je Cave u pismu Red Hand broj 2. “Bez pretjerivanja, ovaj osjećaj kolektivne ljubavi spasio mi je život. To je transcendentni krug koji, čini se, jača. Vjerski je.” Religijski pismen roker mnogima bi se mogao činiti neobičnim izborom za postmodernog internetskog gurua, sa špičastim crnim cipelama, sjajnim crnim odijelom i uskim košuljama. Ponekad izgleda kao posrnuli propovjednik, ulični prodavač Biblije. Na pozornici viče i strši poput šamana. Glazbu Nicka Cavea mnogi će prepoznati kao mračnu: on takve teze odbacuje. Bivši ovisnik, jednom je rekao da bi mogao “napisati Michelinov vodič za detoksikacijske centre”. Ali Cave je već dugo jedan od najreligioznijih rock’n’roll tekstopisaca. Na svom glasoviru drži poprsje Isusa i Bibliju otvorenu na Evanđelju po Ivanu. Prethodno je napisao uvod u Markovo evanđelje za britanskog izdavača 1998. godine. U svojim punk-rock danima, prema vlastitom priznanju, bio je opsjednut gotskom dramom i gnjevnim Bogom iz Starog zavjeta.
“Bio sam prevoditelj za Boga koji je govorio jezikom pisanim u rigotini i žuči”, rekao je Cave. “I neko vrijeme mi je to odgovaralo.” Ali tada je preuzeo evanđelje. “Polako sam se ponovno upoznao s Isusom svog djetinjstva, onim likom koji se kreće kroz Evanđelja, čovjekom tuge i upravo sam kroz njega dobio priliku da redefiniram svoj odnos sa svijetom”, napisao je Cave 1996. godine, “glas koji je sada govorio kroz mene bio je mekši, tužniji, introspektivniji.” “Mi smo duhovna i transcendentna bića”, napisao je u pismu broju 28. Naši životi imaju smisla, nastavio je, a naši postupci imaju “ogromne posljedice za dobrobit Svemira”. No, 61-godišnji Cave, koji danas živi sa suprugom Susie Bick u Brightonu i Los Angelesu, izgleda zainteresiraniji za potragu no za teoriju teologije. Izgleda da je iskreno zainteresiran pomoći ljudima u njihovu putovanju. “Osjećaji su činjenice. Ponekad ta intuicija nosi više istine nego što racionalni svijet ikada može ponuditi – kad smo suočeni sa svijetom koji je odavno prestao imati smisla i, uistinu, izgubio razum“, napisao je u odgovoru na pisma koja su mu uputile Aylyn i Malina, pitajući ga o prisutnosti njihovih mrtvih. Taj je odgovor, kao i preostalih 55 objavljenih odgovora, završio s dvije riječi: “Love, Nick.” •
