Bio je drugi dan novog desetljeća, u Münchenu je premijeru imala nova disciplina u Svjetskom kupu, nešto što bi trebalo dodatno zagrijati skijaške fanove širom planete te potencijalno privući i one koji nisu baš zagriženi poklonici alpskih uzbuđenja. Tko će se iz plejade pravih velemajstora najbolje snaći u izazovu paralel-slaloma?
Tko će najbolje držati fokus na stazu prošaranu kolcima dok nekoliko metara od njega i najveći suparnik rješava istu zadaću? Ivica Kostelić ondje niže suparnike kao Federer u Cincinnatiju – u “1. kolu” prolazi Norvežanina Jansruda, u četvrtfinalu s lakoćom razbija Austrijanca Herbsta, da bi u polufinalu pao i sjajni Nijemac Neureuther, na razočaranje domaćih navijača i organizatora. Jer bi trijumf dečka iz Pasinga bio idealan rasplet premijerne parade. U velikom finalu čeka ga Francuz Lizeroux. Prvu vožnju Kostelić dobiva s 41 stotinkom prednosti, a u drugoj suparnik “hakla” vrata i – kraj! A zapravo početak...
U trenutku kad postaje prvi pobjednik utrke paralel-slaloma Kostelić ima iza sebe već tri olimpijske medalje, mali Kristalni globus u slalomu i naslov svjetskog prvaka iz St. Moritza. Iza sebe ima pobjede na svim najvećim skijalištima, od Kitzbühela i Wengena do Madonne, Bormija, Kranjske Gore... Nakon svih izazova koje je već prošao, München 2011. naizgled djeluje kao ekshibicijski trijumf, ali svaki novi, od ranije nepoznati zadatak iziskuje idealan spoj tehnike, taktike, koncentracije i inteligencije. Sve to Kostelić ima i odnosi pobjedu kojom je započeo u svijetu skijanja do tada neviđeni “veleslalom” prema svetom gralu jednog od najzahtjevnijih i najsloženijih sportova današnjice. Padali su zatim Adelboden, dva put Wengen i Kitzbühel, te Chamonix za ukupnih 999 bodova u mjesecu koji u muškoj konkurenciji više nitko nije ponovio. Bio je to alpski “Overlord” koji je otvorio put prema nečemu što nije uspjelo nijednom Nijemcu, Kanađaninu ili Slovencu – dečko iz Zagreba postao je na kraju te skijaške sezone ukupni pobjednik Svjetskog kupa.
Ostvario je to u konkurenciji koja je vrvjela pravim majstorima u svim disciplinama, s posebnim naglaskom na slalom u kojem je Kosteliću u svakoj utrci prijetilo bar desetak skijaša, poput sjajnog Myhrera koji mu je u sezoni trijumfa odnio pobjedu na njegovu Sljemenu. Spustaškog kralja Cuchea ostavio je iza sebe za 400 bodova, a tek nakon toga uslijedila je Hirscherova rezultatska dominacija.
Kostelić je bio skijaš besprijekorne tehnike. Veliki Bode Miller skijao je kao da jaše rodeo, Alberto Tomba kao da razbija bandu u krčmi, a Ivica je suparnicima bio do te mjere pojam elegancije da su ga oslovljavali s “profesore”. Na prste jedne ruke mogla bi se pobrojati izlijetanja ili preoprezne vožnje na onim najvećim utrkama, dok je nacija stajala ukočena pred TV ekranima. Paradoksalno, kroz cijelu karijeru, baš kao i sestra Janica, kao predstavnik “neskijaške” zemlje ne da nije išao na sigurno, već upravo suprotno... kao da je stalno jurio za sve većim izazovom. Ne grlom u jagode, već u provaliju. Jer, tako otprilike izgleda neskijašu kad stane na start spusta u Wengenu. Vrhunac apsurda bio je kad su se drugi treneri počeli žaliti da Ivičin trener i otac Ante postavlja prezahtjevne staze! I kad ih je u jednom suprotnom slučaju Gips pitao: “Entschuldigung, je li tu danas Topolino?”
Teško je pojmiti da je od tih velikih dana prošlo već deset godina, a s odmakom je još vidljivije koliko je to nestvaran trijumf bio, ali i da, na svu sreću, možda baš i njihovom zaslugom, knjiga hrvatskog skijanja nije zatvorena odlaskom sa scene naše najtrofejnije sportske obitelji. Plejada skijašica i skijaša, više ili manje uspješnih, koje ćemo vidjeti i ovih dana preko TV ekrana na Sljemenu, pokazuje da sve te pobjede i medalje nisu bile uzaludne. I da Hrvati i za skijanje imaju i gen i talent, što dugo nismo mogli ni pomisliti. Ni pojmiti.
Kostelići su, istina, sišli, ali nisu nestali sa scene. I to je vrednije od bilo čega za Filipa Zubčića kojem Ivica pomogne savjetima i ukaže na propuste ili Zrinku Ljutić koja je nedavno otvoreno priznala: “Janica mi jako puno pomaže savjetima, i na treningu i izvan njega, priča mi svoja iskustva, kako je proživjela neke stvari. Puno sam opuštenija kad je uz mene, gledam je i znam da se ne moram brinuti.” I da, u 83. godini, radeći s braćom Kolega, ne predaje se ni vršnjak našeg najvećeg košarkaškog stratega u povijesti, koji i danas može očekivati poziv koji će početi sa: “Halo, je li to otac i trener naših najvećih sportaša?”
