Danas su u svijetu najuspješniji nogometni klubovi (i klubovi u drugim sportovima) oni čiji su vlasnici pojedinci, kao u SAD-u, gdje su najpopularniji sportovi košarka, američki nogomet, bejzbol i hokej na ledu u vlasništvu pojedinaca. Redom su to industrijalci, vlasnici velikih i bogatih kompanija: naftaši, brodograditelji i brodovlasnici, bankari, proizvođači i trgovci automobila, zrakoplova, građevnih strojeva, lijekova, lanaca robnih kuća, hotela, proizvođači sportske opreme, tekstila, računala, drveta, vlasnici rudnika, medijski magnati, trgovci plemenitim metalima i tko zna što još, piše Večernji list BiH.
Ljudi sumnjiva morala
Ponekad su to i ljudi sumnjiva morala. Znatan ih se broj “vrti” oko sporta i troši goleme svote novaca u kupnju klubova. Vlasnici američkih klubova redom su milijarderi, ali uz bok Amerikancima su arapski sultani i šeici – vlasnici naftnih polja. U Kini su nakon što je popustila tvrdokomunistička stega “stasali” bogataši svih vrsta i počeli ulagati u kinesku nogometnu ligu (i druge lige). Godinama Kinezi pokušavaju iz europskih liga pokupovati što više nogometaša od imena, pa i “ocvalih” zvijezda u godinama. Slično rade i u Vijetnamu, na Borneu, Singapuru, Tajlandu, Koreji, Japanu... U posljednje vrijeme u “modi” je Indonezija, čiji nogomet “nije nešto”, ali je zanimanje veliko, ulaganja u infrastrukturu golema, u (većinom) islužene strane igrače. Ipak, najveći nogometni eldorado budućnosti svakako je Indija, gdje će broj stanovnika brzo narasti na milijardu i pol. Bogati ulagači u Saudijskoj Arabiji, Kataru, UAE, Bahreinu, Kuvajtu... posebice su rasipni. Iduće Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru 2022. već je “pojelo” milijarde dolara za gradnju stadiona, koji su arhitektonsko savršenstvo. Arape to kao da nije briga, cilj im je prikazati se svijetu moćnim, jakom i nedostižnim. Milijune i milijarde, Arapi i drugi “istočnjaci” troše za kupnju europskih klubova, posebice engleskih. Već su po ulaganjima nadmašili američke milijardere (kao braću Glazer u Manchester Unitedu) ili ruskog oligarha Romana Abramoviča u Chelsea.
Arapski tajkuni nemaju mjere, recimo u Manchester Cityju ili Paris Sent-Germainu..., Arapi, Židovi, Tajlanđani, Kinezi, Malezijci, pojedinačno ili skupno ulažu goleme iznose u Leicester, Tottenhamm, Arsenal, WBA, Stoke City, Fulham, Wolverhampton, škotske, nizozemske, belgijske i druge klubove diljem Europe. Bivši vlasnik Manchester Cityja, Tajlanđanin Thaksin Shinawatra prodao je Arapinu iz UAE Zayedal Nahyanu City za “sitniš” od 900 mil. dolara. No, i francuski, njemački, američki, ruski, austrijski, kineski i drugi bogatuni ulažu velik novac u svoje omiljene klubove.
Tako vlasnik čuvenog Red Bulla Dietrich Mateschitz ne štedi s ulaganjima u austrijski RB Salzburg, a u posljednje vrijeme i u njemački Leipzig (te Formulu 1), natječući se sam sa sobom u količini “utučenih” milijuna. Kad su u pitanju tajkuni s prostora bivše Yuge, “nije im mane”, u skladu s mogućnostima. Njih ima više vrsta, a način na koji rade nije baš sličan Arapima, Rusima ili Kinezima. Trenutačno se ističe Ličanin Milan Mandarić, koji je svoje “krvavo stečene” milijune trošio u Engleskoj, Francuskoj i Sloveniji (Leicester, Portsmouth, Nice, Koper, Olimpija Ljubljana...). Reklo bi se da mu je svega dosta jer prodaje Olimpiju za 6 milijuna eura Talijanima (što u svijetu i nije neki novac). Velikih gazda ima u susjednim zemljama (Slovenija, Hrvatska, Srbija...), a način na koji rade i ulažu novac različit je od Rusa, Arapa, Kineza... Tako je na svoj poseban način prvu “privatizaciju” 60-ih godina počeo čuveni Aleksandar Aca Obradović, poznat kao dr. O u Crvenoj zvezdi. Još tada se govorilo da je Zvezda njegov privatni klub – toliko je bio moćan. Ali, malo je “prekardašio” pa su ga komunisti najurili iz Zvezde. Aca je svojom sposobnošću i tuđim novcem nastavio raditi u SAD-u, gdje je utemeljio privatni klub San Francisco Clipers. Kasnije se preselio u Ljubljanu te “prisvojio” Olimpiju. U jednom je trenutku platio tada golemih 66 mil. dinara za Radoslava Bečejca, što je za to doba bio golemi novac. Jedno je vrijeme dr. O bio “bogibatina” i u španjolskoj Valenciji. Od današnjih gazda, ulagača, tajkuna, menadžera itd., svakako je najveći i najpoznatiji Zdravko Mamić (iako prisilno daleko od Dinama). U Rijeci je gazda kluba postao Gabriele Volpi, ali je kasnije klub preuzeo i “digao” u europske visine Damir Mišković. Sad slično nešto rade Mađar Lorenc Mesaroš i Ivan Meštrović. U BiH je puno nekakvih pokušaja privatizacija klubova. Još krajem 80-ih godina širokobriješki poduzetnik i “car kamene industrije” Tonkan Ivanković izvršio je “tihu privatizaciju” i spasio klub od gašenja. U Visokom je mjesni gazda Ivica Pekić sredinom 90-ih godina “uzeo pod svoje” Bosnu i napravio respektabilan klub.
Era Milana Jelića u Modriči
Neku vrstu “privatizacije” u Modriči je početkom ovog stoljeća proveo Milan Jelić. Pod njegovim vodstvom (uz novac Rafinerije) mala je Modriča osvojila Kup i naslov prvaka BiH. Nakon Jelićeve smrti Modriča je pala u niži stupanj. Sarajevski su ratni gazde “podigli” sarajevsko–zenički Đerzelez na razinu Sarajeva i Željezničara, ali se s vremenom projekt urušio. Tajkun Nijaz Gracić imao je viziju kako od Sarajeva napraviti veliki klub. No, odustao je, pa sličan projekt pokušao s Olimpikom, ali je na kraju odustao. Nešto slično pokušao je Azmir Husić u Slobodi, pa “preselio ideju” u Simin Han, tj. Tuzla City. Cilj mu je Europa - novac ne štedi. Stalno mijenja igrače i trenere. Hm, možda jednog dana uspije, možda i u aktualnoj sezoni.•
