Sjećam se tog kolovoškog dana kada su neki ljudi došli u naše dvorište u Kutini. Imala sam pet i pol godina, stajala sam sa strane i vidjela mamu kako plače. Počela sam plakati i ja. Znala sam da je moj tata Đoko poginuo, prisjeća se Sanela Babić (27). Njezin otac bio je dragovoljac od prvog dana Domovinskog rata. Oluju je dočekao kao pripadnik kutinske 56. bojne, a poginuo je 4. kolovoza 1995. od snajperskog metka koji ga je pogodio u vrat kod Hrvatske Dubice.
- Moja mama bratu i meni nikada nije govorila da je tata zauvijek zaspao dubokim snom. Odmah nam je priopćila da se više neće vratiti i mi smo to prihvatili kao odrasli ljudi. I danas smatram da je postupila ispravno. Nakon tatine pogibije, mama je svaki trenutak svog života posvetila nama i pratila nas na svakom koraku. No, najgore je bilo u školi kada bi mi djeca govorila da smo mi sretni jer primamo mirovinu. Da, mi smo imali mirovinu po tati, ali brat i ja sve smo postigli sami. Ništa nisam dobila na konto toga što je moj tata bio branitelj. Bili smo dobri učenici, srednju školu i fakultete upisali smo na temelju ocjena i znanja – odlučno govori Sanela, apsolventica poslovne ekonomije.
Dok sjedimo na Rabu, gdje već četvrtu godinu sezonski radi, Sanela se prisjeća svoga oca. Teško joj je, kaže, razlučiti što je njezino sjećanje, a što priče koje je slušala od majke i ljudi koji su ga poznavali.
- Sjećam se da je dolazio kući s terena. U tom trenutku "zakvačila" bih mu se za nogu i tako me vozio po kući. I dan danas kod kuće čuvamo tatine sitnice koje vrijeme nije pojelo. Mojoj mami bilo je godinama jako teško maknuti njegovu robu iz ormara. Ali, unatoč toj tragediji, moje djetinjstvo bilo je prekrasno. Mama se zaista silno trudila zamijeniti nam i oca, čak je i nastavljala neke rituale koje smo imali s njim. Primjerice, kada bi tata kosio travu, napravio bi pauzu,otvorio pivu, i nama ulio mrvicu pjene. Kada bi završio neki posao oko kuće, vodio bi nam na sok u jedan kafić. Kad je poginuo, brat i ja smo znali pričati kako više nećemo ići u taj kafić, jer tate više nema. Ali moja mama bi nas stavila u auto i odvela na sok u taj kafić. Iako zakleti protivnik alkohola, kada bi kosila travu, napravila bi pauzu, otvorila pivu i nama stavila mrvicu pjene u čašu. Sada, kada sam starija, shvaćam koliko joj je trebalo snage i živaca da nas postavi na noge. I kad mi kaže da je ponosna na brata i mene, to su mi najljepše riječi na svijetu - govori Sanela.
Čitav život, veli, bila je vrlo znatiželjno i radoznalo dijete i zanimalo ju je sve i svašta. Trenirala je odbojku, bila državna prvakinja u streljaštvu, mali kalibar, 2007. godine, pohađala glazbenu školu i svirala klavir, bavila se folklorom, bila treća na državnom natjecanju iz astronomije...
Na kraju je završila srednju školu i postala tehničar za računalstvo, te upisala poslovnu ekonomiju.
Kako se želi nadograđivati, učiti i biti savršena u svemu, nije joj bilo teško završiti školu za barmena, te je prošle godine radila i kao barmenica u jednom rapskom disco clubu.
'Oluja je za mene dan kada sam ostala bez oca'
Pitamo je što za nju znači Oluja. Podižući pogled sa očeve slike, mirnim glasom odgovara;
- Oluja je za mene dan kada je moj tata izgubio život. Poginuo je da bi nama bilo bolje. A kada vidim u što se pretvara ova država, sve više vjerujem da se borio i poginuo uzalud. Nama se nabijaju na nos privilegije i prava koja su dobili i lažni branitelji. Znam da je moja majka, na neke zlobne komentare kako je sretna što ima mirovinu, odgovarala: 'Evo vam mirovina, vratite mi muža'. I danas odlazimo na mjesto njegove pogibije za svaku obljetnicu. I nije baš lijepo i ugodno kada u govorancijama ni ne spomenu obitelji poginulih hrvatskih branitelja. Osjećaš se glupo. I jadno – zaključila je Sanela
