Stara sevdalinka najčešće donosi pravi glazbeni ugođaj. Pjesmu "Čudna jada od Mostara grada" toplim i sjetnim glasom najbolje je izvodio mostarski glazbenik dr. Himzo Polovina. Uz zaljubljenu kćer Bibu stala je njezina odlučna majka.
Tješi je i govori:
"Kakav Ahmo, voda ga odnijela, zbog njega si mlada oboljela!"
Eto, tako bismo nekako i mi, zagledani u nejasne i neodlučne snage međunarodne zajednice, mogli zapjevati: "Kakav Esfor, voda ga odnijela, zbog njega se zemlja raznijela". Zaista, sve je postalo bez plana, reda i rasporeda, država je prepuštena tihom nestajanju.
Kuda god sam hodao, a nahodao sam se, s kim god sam razgovarao, a narazgovarao sam se, ljudi su pokazivali poseban odnos prema gradu Mostaru. Svoje oduševljenje iskazivali su po onome što su vidjeli i doživjeli ili po onome što su od sugovornika čuli. Uvijek sam se pitao - koje su to čari pa ljudi o gradu tako govore?
Je li mistična ljepota u rijeci Neretvi, u plavookoj ljepotici, koja se na prijevoju Ivan planine odvaja i sama ponosno, razdragana i prpošna, juri u susret moru i Mediteranu?
Je li ljepota u njezinoj obali punoj stijena čudna oblika i kamenih masiva pokrivenih sitnim raslinjem, koje se kaskadno spuštaju s Huma i Veleža i zamalo se ne dodirnu te zagrle istočnu i zapadnu obalu?
Je li tajna u mističnoj svjetlosti koja dominira tijekom cijele godine ili je, konačno, tajna u proljetnom mirisu lipa i južnjačkom temperamentu ljudi, u njihovu vedrom i zvonkom glasu i smijehu punom vrckave, šaljive razigranosti?
Rat je učinio svoje.
U predratno vrijeme Banja Luka na jednoj i Podgorica na drugoj strani ni u čemu se nisu mogle usporediti s gradom na Neretvi. Danas je potpuno druga slika. Mostar se "okitio" ratnim ruševinama, pocijepanim ulicama i nogostupima, porušenim robnim kućama i hotelima. On se danas ne može usporediti s Banjom Lukom i Podgoricom.
Ni po čemu.
Ne tako davno Mostar, Hercegovinu i svako drugo mjesto do kojega je došla vijest, potresao je jedan tragičan događaj. Mlada znanstvenica, magistrica ekonomskih znanosti, umorna i razočarana, povukla se u svoju sobu, na glavu stavila vreću, čvrsto je svezala i tako ugasila mladi život. Prošla je godina i sve je palo u zaborav.
Njezinoj majci sigurno nije.
I neće nikada.
Ona joj nije mogla pomoći.
Umirovljenica, kao i svaka druga, raspoređivala je ono što je imala da plati stanarinu, struju, vodu, kupi andol, komad kruha, kap mlijeka, ponekad bananu, krušku, jabuku. S ponižavajućom mirovinom mnogi ni to ne mogu osigurati. Ne mogu ni mnogi koji ranom zorom idu i s posla se u sumrak vraćaju.
Tko bi mogao biti odgovoran što je mlada znanstvenica cijeloga desetljeća tražila posao i komad kruha?
Dostojanstvo i svoj smiraj.
To i - ništa više!
Zašto je, umjesto ljubavnih romana, čitala oglase o slobodnim radnim mjestima, umjesto znanstvenih radova, pisala molbe, a iz dana u dan, sklopljenih ruku i oborena pogleda, kucala na sva vrata i ponižavala se? Tko bi mogao biti odgovoran što je, zbog neimaštine i životne neizvjesnosti, zapala u depresiju i počinila samoubojstvo?
Previše je razočaranja u dušama mladih ljudi koji ne mogu naći posao, zaraditi komad kruha, okititi blagdanski bor, zapaliti svijeću; kada zapeku vrućine, otići do najbliže morske obale i radosno zapjevati: "Dok palme njišu grane..."
Ima mladih ljudi koji desetljećima traže posao pa u jednom času posustaju i pođu na prvu autobusnu ili željezničku postaju, zračnu ili pomorsku luku. U ovakvim društvenim okolnostima nitko od mladih ne može zapjevati refren pjesme Ive Robića: "Ne brini, pred tobom stoji život, stoji cijeli svijet". Pred mladim ljudima danas, zamalo - ne stoji ništa.
Ništa osim dioba i razdioba, stranačkih nadmetanja i tuđe pameti koja će nam jednog dana utrnuti i posljednju nadu. Davno je nobelovac Ivo Andrić napisao: "A najbolji je onaj vezir koji je došao do Priboja pa se odatle vratio u Stambol i nikad nogom nije stupio u Bosnu".
Kada je u pitanju ovakva Bosna i Hercegovina, ničemu se ne treba čuditi. Malo čemu se dobrome možemo nadati.
Na sve moramo biti pripravni.
Ovo je razgrađena državna zajednica.
Trula višnja!
Na kraju minule godine sklepana daytonska tvorevina ostala je bez funkcionalnog Ustavnog suda. Tko razumije što znači najviša pravosudna instancija, mora reći: ovo je stanje civilizacijskog sloma! Zemlja u kojoj se ne poštuju i ne provode odluke Ustavnog suda - mrtva je državna tvorevina.
Tu se mora reći: Amen!
Jedna pošast se razmahala.
Nositelji pravosudnih dužnosti, kao na pokretnoj vrpci, odlaze prema zatvorskim jedinicama. Za pravomoćno osuđenom sarajevskom sutkinjom raspisana je međunarodna tjeralica.
Pobjegla je!
Sudac Općinskog suda u Posavini osuđen je zbog nečasnog kaznenog djela silovanja.
Tri tužitelja Tužiteljstva BiH razriješena su dužnosti.
Na koncu, uhićen je i predsjednik Suda BiH!
O ovim događajima pričalo se i pisat će se, a tko zna što se sve krije pod napuklom pokoricom oronulog pravosudnog sustava. Jednom sam napisao, a danas ću ponoviti: uhićenje predsjednika Suda Bosne i Hercegovine ravno je malom državnom udaru!
Hercegovačko pravosuđe nije iznjedrilo ni jednu bosansku nepravilnost i pravosudnu nepodopštinu. I danas najveći broj nositelja pravosudnih dužnosti svoj uzvišeni poziv obavlja časno, profesionalno i visokomoralno.
Suci i svi nositelji pravosudnih dužnosti moraju imati dostojanstveniji društveni status.
Put do sudačkog žezla dug je i zahtjevan. Pravni fakultet, pa pravosudni ispit (u civiliziranim zemljama to je status doktora struke) i odlični su rezultati - conditio sine quo non, uvjet bez kojega se ne može odjenuti sudačka toga.
Sudačko-tužiteljska primanja moraju biti udvostručena da, neopterećeni životnim pitanjima, u miru mogu pravično raditi. Suci na vrijeme moraju doći na posao i ne mogu izaći prije isteka radnog vremena. Kući rade da ispune zahtjevnu sudačku normu.
Netko drugi, onaj tko je na parlamentarnom popisu, može biti manje obrazovan i manje iskusan, ne mora na posao navrijeme dolaziti.
Ne mora ni doći!
Za vrijeme mandata ne mora ništa korisno uraditi.
Ne mora ni o čemu raspravljati.
On ne bi trebao imati dva ili tri puta veća mjesečna primanja. Ovim želim reći da društveni položaj nositelja pravosudnih dužnosti mora biti drukčiji.
Ovo pitanje uspješno rješava Republika Slovenija, za njom je krenula i Republika Hrvatska tako da osobna primanja nositelja pravosudnih dužnosti ne mogu biti manja od onih koja imaju parlamentarni i politički predstavnici.
Ni jedno opravdanje ne može se naći za postojeće stanje u bh. pravosuđu.
U godinama predraća mostarski Okružni sud, među stotinjak istih sudova u Jugoslaviji, proglašen je najboljim. Iz tog suda, prije deset godina, u mirovinu su otišle dvije sutkinje.
Otišle su istinske ikone znanja, etičnosti, radinosti i nepogrešivosti. Nisu postale sutkinje Vrhovnog suda samo zato što se zbog obiteljskih obveza nisu željele preseliti u Sarajevo.
A nagovarane su.
I moljene su.
Svaka priča ima svoj kraj:
Pri odlasku u mirovinu dvjema sutkinjama dodijeljena je simbolična otpremnina na razini dvadesetak tisuća maraka. Prošla jedna, prošla druga, pa i treća godina, a otpremnina se ne isplaćuje. Obratile su se mom uredu da postupak dobije službenu notu.
Da se isplata malo ubrza.
Pitao sam se - je li to moguće?
Sve je moguće, pa i ovo.
U isto vrijeme menadžerske otpremnine veće od pola milijuna maraka isplaćivane su subito! Odmah!
Sutkinjama ovog profila nikada novac nije bio primarna kategorija.
Boljelo ih je profesionalno i društveno poniženje.
Ponosne su jer su sudačku karijeru započele u kolektivu koji je službeno proglašen najboljim u bivšoj državi Jugoslaviji.
Je li u povodu odlaska u mirovinu časne sutkinje na prijam pozvao ministar pravosuđa, zahvalio im s nekoliko toplih riječi i ispratio ih buketom ruža?
Nije.
Je li to uradio županijski ministar pravosuđa?
Nije ni on.
Je li to uradio gradonačelnik ili župan?
Nisu.
Nije prvi, a nije ni drugi.
Italija i Austrija najbliže su našem susjedstvu.
Nije daleko, a lijepo je prošetati se i svijeta malo vidjeti.
E, tamo se najbolje može vidjeti kako se u mirovnu ispraća sudac najvišeg ranga.
Ne mora biti baš tako.
Ali ovako sigurno ne bi smjelo biti.
